Oracio Mažibradić

PJESME

MARU CIPOLIĆU 1614

Dočim bjeh na svit zdrav, svak ti me ljubaše,
Dobra čes ne pristav sa mnome svud staše;
Razlicijeh prijatelja kud god se obraćah,
Na izbor imah ja, veselo s kojim stah;
Pri kojih svaku stvar što bi ma požuda,
I na čas i na har imah vik bez truda.
Ako me upita: držiš tijeh u scijeni?
Da živem sto lita rob sam njih kupljeni.
Nu čim mnom obvlada boljezan kom se trem,
Sva mi taj nazada prijazan osta prem.
Ne bi već ljubavi, pogibe sasvime,
Svak me zaboravi, satr se me ime.
Gora lis promijeni, otkli sam bolestan,
I opet se zeleni i voće dava nam;
I mjesec devet krat za zemlju htje se skrit,
Otkoli meni znat bi mnoga zla na svit.
Poznah sve prijazni, znah što su rođaci,
Vjerovat nije sni, neg što imaš u šaci…
Uboštvo nemilo, svak li te zlo gleda,
Kroz tvoje ter dilo od draga drag preda.
Jaoh! biću što momu čes ne da dil blaga,
Ter bi bil svakomu prijazan ma draga,
Kako bi i moj stan slovio u hvali,
Meni bi još tamjan mirisat davali!
Nu er mi je vedah plaš ki mi osta od djeda,
Privraćen već dvaš, krpljen za i sprijeda,
Ter kroz tijeh kad minu svaki stav uspregne,
Da im gdi haljinu ma vedaš ne tegne.
Al’ nu da množ blaga od starih vremena
I kamenja draga ja gdi snim skrovena
Ali ti stup zlatni, pričudni oni stvor,
Što zgradi u sve dni Nabukodonosor:
Ah, da me sreća ta podigne do zvida,
Vrh kola čestita da mi to blago da,
Da čohu pod zlatak od svile postavim
Vunovu plaštu pak, ter da se poslavim,
Da tako iznenad jedan dan po sreći
Ja dođem u ovi grad šetnjom se baneći,
Da stanem spovijedat trag moga plemena,
Tko ’e bio Stanko Bat u ona vremena,
Tko li bi Ogoja Doprćnić pričestit;
Od roda taj dvoja iziđoh ja na svit:
Al’ bi još momu ocu, ki vrijedan bi u puku,
Našo u Komocu rod i krv veliku:
Kad bi me poznali, videć mi odjeće,
Svi bi me iskali da im sam drug veće.
Koju bi meni čas i scijenu tad dali
I krile i Matas i mnozi ostali?
Ja scijenim da svi ti mene bi u srijedu
Stavljali šetati, zoreć mu besjedu…

MALAHNU OVU STVAR

Malahnu ovu stvar, ku t’ sluga posila,
Za ljuven primi dar, gospoje ma mila.
Ako ni toliko dar vrijedan u sebi,
Srce je veliko na službu ke ’e tebi.
Rad toga primi toj za jedan ljuven dar,
Izbrani cvijete moj, čim bude ljepša stvar.
A sad koledana bud liskom masline:
Mir, srića t' poslana s nebeske visine.