Ulderiko Donadini:

Kroz šibe

I.

Martin Semić čeka na ulici nedaleko knjižare, gdje je pred osam dana ponudio svoju zbirku novela. Lice mu je bljeđe nego obično. I sa usnica kao da mu je nestalo krvi. Samo oči mu gore. Njegovo dugoljasto lice ispunja neizvjesnost i tuga izmiješana s nekim sumnjičavim posmijehom. Već osam dana čekao je u velikoj napetosti, koja je od dana u dan bivala sve veća, trzala ga u noći iz sna, tako da je prije spavanja ispijao nekoliko čaša vina, da zaspi. Sad još samo nekoliko časaka i njegova će sudbina biti riješena. Knjižar mu je kazao da dođe danas u deset sati. Kad je sada pogledao na sat preko u dućanskom staklu jednog urara, kazivala je velika crna kazaljka da do određenog vremena treba još samo deset časaka.
Tisuću isprekidanih misli prolazile su u strašnom neredu njegovim mozgom.
Šetao je udaljen nekoliko kuća od knjižare. Bojao se da ga iznutra kroz stakla ne primijeti njegov izdavač, jer bi mogao postati smiješan u njegovim očima. Kad ga je pogledao kakav prolaznik, zastidio bi se, jer mu se činilo da zna razlog zbog kojega on tu čeka. Udaljio se nato još za dvije kuće od knjižare. Međutim, teško da je tko od prolaznika prepoznavao u tom čovjeku, obučenom u ponošeno odijelo i sa cipelama, kojima su pete bile iskrivljene, autora jedne knjige novela.
Kao luda jurio je sve ove dane zagrebačkim ulicama. Govorio je sam sa sobom. Sjeo je četvrt sata u kavanu i čitao novine, ne razumijevajući ni slova od onoga što je čitao. Dok mu je pogled letio preko redaka, mislio je on na posve druge stvari.
Došao je čas kad je osjetio da mora prekinuti sa čitavom svojom prošlošću. S paklom u kom je dosad živio. S roditeljskom kućom. S ljudima s kojima se dosad družio. Rastati se na nekoliko godina od svih ovih kuća i ulica.
Rat je kao vihor razorio njegovu dušu. Prevalio je u njoj sve oltare. Pusto je u njoj kao u razorenoj crkvi. Stakla na prozorima razlupana su. Vjetar je utrnuo žižak, što je gorio pred svetohraništem. Razderao na oltarima svetačke slike. Svijećnjaci raskomadani leže oboreni na kamenom podu. Boga je nestalo iz opustošene crkve. A nekoć je bio tu svijet za se. Tu u njegovoj duši. I on nije ništa vidio što se oko njega zbiva. Na siromašnom krevetu u svojoj kući ležao je kao dijete koje ne poima što se oko njega događa. Nije onda vidio zlobe u očima svoga oca. Nije vidio žohara koji su puzali po zidovima. Nije shvaćao što njegova mati već godine leži u krevetu i ne diže se. Nije vidio izblijedjelih zavjesa, što su zastirale prozore. Nije otkrio ni to da su njegovi prijatelji, s kojima je sjedio u kavani zlobni, i da među njima svima nema iskrena prijatelja. On je uopće uvijek njima govorio. Kad su oni govorili, on ih nije ni slušao i dalje je mislio. Nije to činio iz oholosti. Ne! Duša je bila prepuna.
Kad se jednog dana zaljubio u gospođicu Evu Petrovićevu, zadovoljavao se onda time da joj tajno piše pisamca, koja su mjesto u poštansku škrinjicu, odlazila ravno u njegov kovčeg. Sreća je bila susresti je, zagledati se u njezine crne oči, i dobiti od nje tek jedan časoviti pogled.
On je onda bio nepoznati kraljević. Nitko, pa ni gospođica Eva, nije mogla ništa da sluti o njegovim kraljevstvima. O! Onda još nije znao da ona neće biti njegova. Nikad! I da će on sve do ovog časa, kad mu je dvadeset i devet godina i šeće tu čekajući odgovor svoga izdavača, proživjeti bez žene. Ne osjetivši nikada oko svoga vrata dvije bijele, tople mekane, ženske ruke. Onda je on još bio mlad i mogao je čekati. Tako je mislio.
Pa ako je i onda nosio isto ovako iznošeno odijelo, prekrojene poklonjene salonske kapute s prekratkim ili predugačkim rukavima, što zato? To je bilo čarobno, kao bijedan čovjek koji stoji na pozornici. On je bijedan, ali je junak. I tisuće slušatelja sluša njegove riječi i prati svaku njegovu kretnju.
Da, tako je bilo!
Onda je jednog dana buknuo evropski rat. Jedna za drugom prolazile su godine, sive, sve sivlje i beznadnije. Tada je prvi put na stavnji stajao gol pred mnogo ljudi, koji su promatrali njegovo mršavo tijelo. I učinilo mu se kao da je onda sam sebe prvi put vidio gola.
Došao je u kasarnu sa hladnim prljavim hodnicima, neopranim stepenicama, koje su se vječno prale, polijevale vodom i uvijek bile prljave. Na dvorištu je bio jedan u nizu vojnika. I tu je u sivoj uniformi pod vojničkom kapom posve nestalo kraljevića. Tu je bio tek jedan iz mnoštva. Morao je da istupi istom nogom kojom je istupio i onaj do njega, i da se okrene na istu stranu na koju se i onaj okrenuo i isti čas da se spusti potrbuške na zemlju.
Što? Zar da se tu izgubi sa čitavim svojim kraljevstvom u duši? Jedna kugla da proleti kroz njegov mozak i razori sve one svjetove? Da ode, a da nitko ni ne nasluti što se skrivalo iza tog neuglednog preplašenog lica i u tom krhkom tijelu? Neće li ga uništiti život po ovim pustim dvorištima, kraj ovih surovih ljudi, s čijih su se usnica čule samo zapovijedi, psovke i prostačke riječi? Sa strahom sjedao je Semić navečer, kad se vraćao umoran sa vježbe, k stolu u kuhinji, gdje je obično pisao svoja djela, i kad je počeo da piše, zaista nije to više bilo kao dosad. Fantazija se gasila. Riječi što ih je pisao bile su obične, prazne i sive. On je u očaju prosjedio još nekoliko sati no ništa se nije javljalo u njegovoj duši. Umor ga je svladavao sve više i više.
A tko je žalio što tu propada čitav jedan svijet?! Nitko! Nitko! Prvi put je tada osjetio prazninu i samoću u svom životu.
Slijedeći je dan bilo isto. I drugi i treći dan. Konačno nije više sjedao k stolu, kad se navečer vraćao kući, nego je odmah legao u krevet. Jednom je i zaplakao. Bilo je već kasno u noć. Svi su njegovi već zaspali.
Najnesretniji bio je na vježbalištu. Kod velikog čučnja redovito se njegovo tijelo zaljuljalo i pao je na zemlju. Kapral Cvek, koji je vježbao, psovao ga je i rugao mu se. Postao je ruglo čitave kasarne. Bajuneta mu nikad nije bila dobro pripasana. Puška mu se uvijek njihala na ramenu. Konačno ga je kapral prozvao filistrom. Taj kapral bio je velik mudrac, i znao je mnogo takvih riječi.
I sam sebi pričinjao se Martin deset puta neugledniji nego što je bio, i kad je jednoga dana sreo na ulici gospođicu Evu u društvu s pričuvnim poručnikom Karlom Zgalinom, pošao je na drugu stranu ulice i sakrio se u vežu jedne kuće. No da se i nije sakrio, Eva ga ne bi primijetila. No on to nije pomislio. Zar za njega nije bio bujan dan kad god ju je susreo? Zar može takva ljubav ostati tajna, iako se o njoj nikad ne progovori ni riječi?
Njegova fantazija stvarala je i sada kadgod je pomislio na Evu. I sad bi još uvijek napisao po koji list i pohranio ga u kovčeg. Tu, u kovčegu, bila je već čitava knjiga tih listova!
Tada je bio određen dan, kad je imao da pođe na ratište. Kapral Cvek nije još nikada vidio tako nespretnog čovjeka kao što je bio Martin. Čuo je za Martina da je inteligentan čovjek, a zar može inteligentan čovjek tako loše stupati kao on? Može li mu odijelo tako visiti na tijelu?
"To je zloba!" zaključio je kapral Cvek. "Taj prkosi!" Smije se kad ga on psuje. I prijavio ga je stražmeštru Kordiću kao čovjeka koji se ne pokorava disciplini. Tako je postao svima sumnjiv. I časnici su doznali i dodijelili ga za kaznu četi, koja je odlazila na ratište.
Ne! Martina nije bilo strah smrti, ali zar da umre ne stvorivši nikakvog djela? Bez traga da iščezne?! To ga je mučilo i raskidalo. Jer, ako ode na ratište, on je bio tako nespretan da će pasti od prvog taneta.
U očaju vrtio se na krevetu ne zaspavši nekoliko noći. Odijelo na njemu još se više objesilo. I jednog dana odnijeli su ga sa vježbe onesviještena u bolnicu.
Kad se probudio iz nesvijesti, vidio je oko sebe dugi niz željeznih kreveta. Nad glavom mu je visila tablica i na njoj je kredom bilo zapisano njegovo ime i puk kojemu je pripadao. Zidovi sobe bili su bijeli i goli. Samo tamo u kutu nad ormarom visilo je propelo.
Liječnik je otkrio kod njega posvemašnju slabost živaca i srca, i Martina su pustili u civil.
Tamo u bolnici naučili su ga da uzme nekakve praške prije nego što pođe pred liječnika. Svaki dan progutao je nekoliko takvih prašaka. Hvatao se za bilo ili stavljao ruku na prsa i slušao kako mu srce lupa sve brže i brže. Činilo mu se katkad da još uvijek udara dosta slabo i uzimao je dva praška najedanput. I doista! Sad mu je srce počelo da strahovito tuče, a njega spopadao strah da nije možda uzeo previše od onoga praška.
Tada je prvi put u životu promatrao svoje tijelo. Razmišljao je o fizičkim i kemijskim zakonima kojima je podvrgnuto.
Semić je nekad bio velik katolik. Bog ga je pratio svojim okom na svakom koraku. On je bio u sobi i nevidljiv ga je gledao, dok je Martin pokriven pokrivačem ležao na krevetu. Mučio ga je zbog nekih bestidnih misli što su mu prolazile glavom, kojima se Martin nije mogao oprijeti. Mrvio ga je kao mora svojim veličanstvom. Martin je razganjao nečiste slike i gledao u Boga, kojega je osjećao kao neku beskonačnu svetu pustoš, u koju su se sve njegove misli utapale i iščezavale bez traga.
Tada je Martin u sedmom razredu gimnazije postao bezbožac. No on je zapravo još i sad vjerovao. To je bila samo pobuna protiv Boga. Prkos. I on je i sada, ubijajući oholo u svojoj duši pomisao na njega, osjećao ga u olujnoj noći, kada se plašt njegov kovitlao među oblacima, iz očiju njegovih sijevale munje, a s dlanova kroz kišu obarali gromovi nad kuće, stabla, ulice, nad grad.
Sutra je bio vedar dan i Martin je hodao uzdignute glave. Smijeckao se kad se sjetio svog jučerašnjeg straha. Izmakao je biču tiranskog skrbnika, koji ga je silio da padne pred njega na koljena, da se bije u prsa, da rida i jauče za svaki čas pokoja i dršće pred nevidljivim zamkama i sotonom, što ga je onaj turnuo iza svake radosti koju je Semić htio da uzme od života.
No Martin je onda bio samo buntovnik, koji je svrgnuo svoga kralja, za kojega je znao da postoji i sada kad nije više bio kralj. Nevidljivi i svemoćni mogao se opet popeti nad njega, kad bi Martin samo malo bio neoprezan. On ga je i sad osjećao kako često prolazi njegovim mozgom, kao tamna, jezovita pomisao.
Tu je bila i majka, koja je vječno ležala u krevetu s molitvenikom. A onaj je došao kroz njezina usta u njegovu dušu. Ona je uzela njegovu ruku, dok je još bila posve mala, i stavila na Martina prvi put znak krsta. Kako? Zar je majka propovijedala boga koji ne postoji? Krist je bio samo genijalan čovjek. I to što on sada zna, ne zna ona još uvijek. Tako je oborivši boga stajao i nad majkom. I njoj je pala aureola. Njegova ljubav prema njoj pretvorila se u samilost prema bolesnoj ženi, koja mu je dala život.
Rat se duljio. Na oglasnim stupovima opet se pojavio oglas koji je pozivao na stavnju. Opet je morao uzimati praške. Osam dana prije stavnje malo je jeo i odlazio svaku veče u javnu kuću, da bude još slabiji. Pušio je dnevno pedeset, šezdeset cigareta. I zaista, do onog dana bilo je njegovo lice, koje se nešto oporavilo poslije stavnje, opet žuto i upalo. Oči bile su krvave, a pod njima podvijali su se crni kolobari.
Fantazija se podvostručila, volje je nestalo, a svemoćni je opet prijetio oslabljelim živcima.
Jednog dana promatrajući neprestano svoje tijelo, primijeti da je rad mozga posve ovisan o probavi. Isprva se samo nešta nesvjesno rađalo u njegovoj duši, iza te misli, a onda je jednog dana čuo od Karla Žgaline ove riječi:
"Ah! Što je to misao? Poslije svake probave dolaze i nove misli."
To je bila iskra koja je pala na njegovu dušu, koja je kroz nekoliko tjedana sve jače plamtjela u njemu, dok nije buknula plamenom u kom je izgorio sav njegov dotadašnji svijet. I svemoćni izgorio je u tom ognju. Sve je materija! Sve je mehanizam!
Pa to je on znao već pred nekoliko godina. No sad je to osjetio. Sad je to bio doživljaj! On se stresao kad je čuo Zgalinove riječi.
I bog dakle, njegov mučitelj, nije ništa drugo nego misao, što se porodila u jednom času, u mozgu jednoga ili više ljudi pred tisuće godina. Selila se tada kao sablast od čovjeka do čovjeka kroz vijekove ljudskim mozgovima. Majke su ga prenašale u dušu djece čim su otvarala oči, kao što je i njegova majka stavila na njega znak krsta. Sve je nastalo iz kaosa, i vratit će se u kaos. Neshvatljiv je početak i svršetak. Možda se za tim krije kakav bog. No o tom Martin ne zna ništa. To više nije onaj koji je nagrađivao i kažnjavao. Čije je oko vječno osjećao nad sobom. To je nekakav bog, kojemu je sve svejedno kakav je Martin i što on radi.
Drugim očima gledao je sada Semić ljude i sve oko sebe. To je bio posve nov svijet. Svijet bez boga. Kad je pogledao na nebo, spala je svetost s njegovih modrina. Oblaci su postali zgusnuta para. Sunce je ogromna, užarena kruglja. Kad je gledao na ljude, vidio ih je onako kako su narisani u anatomskim knjigama. Kostur, utroba, mišice, živci. Moždina se spušta kao pletenica od mozga. Ha! To su, dakle ti ljudi, koje je nekoć ljubio, mrzio, bojao ih se! On ih sad secira svojom mišlju kao anatomskim nožem.
Znadu li i oni to isto? On je to doživio!
I kad čovjek to zna, čemu onda jurnjava? Čemu težnje? Svejedno je sve za čim se čezne. Sva su djela besmislena, jer ih nitko nema sad da ocjeni. Pokazati se pred ljudima?! To je nisko. Sve se raspadalo pred njegovim očima u počela. I počela su se raspadala. Misli su se sad gubile u kaos, kao nekoć u boga.
Sad se trebalo zanimati samo za ovaj vidljivi svijet. Mozak je bio očišćen od svih utvara. Stao je čitati novine. U njima su sve vrvjele vijesti s ratišta. Zar uopće ima smisla da kreću milijuni protiv milijuna drugih ljudi? Domovina, vjera, sloboda, sve su to sablasti. Ti ljudi su opsjednuti. U njegovoj fantaziji nizali su se beskrajni redovi vojnika. On ih je vidio mrtve, kako smrznuti i okrvavljeni leže na snijegu. No u duši nije osjećao nikakve samilosti. Zar se može i nadalje ljubiti ako čovjek zna što on zna. Ljubav je povišena tjelesna toplina. Preobraženi seksus. Martin je sada samo materijalizirao. Gradio nove idole.
Čekao je svoju staru sotonu u mraku sobe, da je ismije, kad stane pred njega. No sotona nije dolazila. Bila je tišina i on je samo čuo kako se njegov otac prevrće u krevetu. Martin je smiješeći se buljio u mrak. Smijao se mraku, svemu, sebi samome.
Na novoj stavnji opet su ga uzeli. Trebali su ljudi i nije se izabiralo. Opet je morao noću da pijančuje, dok nije toliko oslabio da su ga spremili u bolnicu. Ležeći u krevetu gadio se sam sebi. Fantazija mu je izblijedjela. Pred očima širio se bijeli zid sobe. Pust i bijel. Prozori bili su sivi. Padala je kiša.
Dva mjeseca proležao je u bolnici bez ikakva drugog osjećaja, osim straha da ne ostane u vojsci. Noći su se duljile u beskonačnost. Svitali su dani kišni, snježni, blatni i sivi. Jelo je bivalo svaki dan sve gore. Sad su dobivali crni kruh. Mjesto kave davali su im nekakvu bljutavu kašicu.
Dosada i čama proždirale su mu sve misli.
Pobjednik ležao je očajavajući kao tijelo s kojim raspolaže neka surova sila izvan njega. Tko je ta sila? Austro-Ugarska Monarhija? A što je do đavola ta Austro-Ugarska Monarhija?! Kraj njega su se ranjeni vojnici ravnodušno razgovarali o svim stvarima. Martin je začepljivao uši da ih ne čuje ili izlazio u kožnatim papučama, zaogrnut vojničkom kabanicom i šetao se po hladnom hodniku, dok od studeni opet nije morao da se vrati u sobu.
Jedne noći donijeli su u sobu, gdje je on ležao, vojnika s prostrijeljenom utrobom. Ležao je u besvijesti. U njegovim džepovima nije se našlo nikakvih isprava, nitko mu nije znao za ime i tablica nad njegovom glavom bila je prazna. Vojnik je neprestano stenjao. Čitave noći. To stenjanje raskidalo je izmučene Martinove živce. Katkad mu je dolazilo da i on zaurla skupa s onim nepoznatim vojnikom.
Tada se u njegovoj duši javio prosvjed protiv onih što muče ove ljude, pretvaraju ih u brojeve i zarobljuju im dušu i tijelo.
To ga je obradovalo, jer taj prosvjed trgnuo ga je iz onog mračnog raspoloženja u koje je zapao. Opet je osjetio život u sebi. Pomaknuo se s mrtve tačke.
Čitajući novine bjesnio je na negdašnje opozicionalce, što sad sramotno puze pred vlastodršcima. Ne samo da se nisu usudili pobuniti se, ne, oni su i puzali, ulagivali se i grbili pred ljudima koje su morali da preziru. To su dakle ti što su još tjedan prije rata govorili o slavenstvu i jugoslavenstvu, a sada pišu himne c. i kr. vojsci.
Kad je došao u civil, osjetio se opkoljen uhodama i provokatorima. Izgubio je povjerenje prema svim ljudima i povukao se u se.
Njegovi drugovi, s kojima se nekoć bunio protiv društva i izrugivao se austrijskim časnicima, bili su sad i sami časnici, a svoje ondašnje ideje odbacili su kao nešto smiješno. Školski odgoj i par naučenih fraza, sve se to rasplinulo u uniformi. Ispostavilo se da su nekoć mrzili časnike, jer su im zavidili, tajeći to sami pred sobom. Oni su sad sami oponašali njihove kretnje, držanja u saobraćaju sa ženama, a negdje u kutu usnica skrivali posmijeh, kojim kao da su htjeli pokazati svoju duševnu nadmoć nad aktivnim časnicima, jer se nekoć i s vrlo malo inteligencije moglo prozreti prazninu tih bića. No taj posmijeh nije značio nikakvu moralnu vrednotu.
Njime se laskalo svojoj taštini i kušalo se podići na viši stepen. To su pokazivali tako da bi se uvrijedili kad bi ih netko u civilnom društvu smatrao aktivnim časnicima. Tada su oni značajno namignuli i nasmijali se. To nije smetalo da se smatraju boljim stratezima od aktivnih časnika.
Mrzeći prazne napirlitane aktivne časnike, lažnu kulturu, kojom su se dičili njegovi pričuvni drugovi; podlo puzanje i bestidnost novinara; Austriju što je vješanjima i zatvorima silila ljude da se bore protiv svog uvjerenja; daveći se u močvarnom prahu, što se širio od ondašnjeg društva, Semić je iskazivao svoje osjećaje u neograničenoj mržnji prema Njemačkoj i Austriji, koju je smatrao njemačkom kolonijom, a austrijskog cara i kralja najmoćnijim vazalom njemačkog cara, premda je ovo posljednje njegovo mišljenje bilo prilično naivno i svojevoljna kombinacija čovjeka koji se sve dotada nije zanimao za politiku, smatrajući je niskim i nedostojnim zanimanjem za religiozna čovjeka visoke kulture.
Otkrio je da su svi njemački genijalni pisci, glazbenici, izumitelji, slikari, filozofi, slavenskog ili francuskog porijekla. Ne! Takav narod po njegovu mišljenju nije smio imati ni jednog velikog čovjeka.
Napredovanje antantinih četa proslavljivao je sa pijankom.
Duša je njegova sada ljubila i mrzila. Trzala se između dva pola. Živjela je.
Srbe, koje su onda progonile austrijske oblasti, smatrao je svojim prijateljima. Štovao je Hrvate, koji su se zanosili idejom narodnog jedinstva. Sve je to bilo upereno protiv Austrije. - Imalo je tajanstven i revolucionaran karakter.
Tada je jednog dana odlučio da sam izdaje jedan list: Tisak još onda nije bio tako skup, i kad je skupio dovoljno novaca, izdao je prvi broj "Mača". U njem se oborio na novinarska piskarala, na podlace što sjede u raznim redakcijama i rušio razne lažne veličine. Najjače navalio je na ondašnja književna djela, koja nisu ni u kakvoj vezi s vremenom u kom se živjelo. Ta djela mogla su biti napisana i na Marsu. Plitka, površna, psihološka čavrljanja, jeka stranih književnosti, djela učinjena iz sporta i dosade s nakanom da se svide publici, a pisana zbog lične ambicije. Tri četvrtine naše književnosti proglasi ološem. Većinu ondašnjih priznatih slikara nazva običnim packalima. Steče tako preko noći mnoštvo neprijatelja.
Samo neke novine oglasiše izlaženje "Mača". Druge ga posprdno napadoše. Ne mogavši reći stvarne kritike, napadoše Semićevu osobu. Proglasiše ga kavanskim piscem. Žigosaše ga kao čovjeka koji posuđuje novac i ne vraća ga. Čovjek što nosi prljavo rublje, a propovijeda estetiku.
Bez ikakvih novčanih sredstava morao je biti sam uredništvo, suradništvo i uprava. U početku pomagala mu je njegova sestra Ana, pisala adrese i nosila list u knjižare i na poštu.
Unatoč svemu, prvi broj se skoro sav rasprodao i Semić je mogao da izda još nekoliko brojeva.
Iz početka je skriveno, ali poslije kratkog vremena posve otvoreno istupio, rugajući se pristašama Austrije. U ono doba bila je to tako osamljena pojava da su ga počeli smatrati luđakom. Ta se legenda raširila vrlo brzo, a širili su je u prvom redu književnici i novinari, koje je napao u "Maču". On se s tim posve zadovoljio i zaogrnut luđačkim plaštem napadao je sve jače i bezobraznije. Svaki rad, pa dapače i njegovanje ranjenika po bolnicama, smatrao je izdajom narodne misli. Škripljući zubima hodao je kraj četa, što su okićene škapularima, uz glazbu odlazile na ratište, osjetivši osramoćenom hrvatsku zastavu, što se vijala na čelu povorke. Ta hrvatska zastava bila je lukavstvo Austrije. Kuda to ide Hrvatska? I on se sjećao vremena Tomislava, Krešimira, Zvonimira, prvih hrvatskih kraljeva. Sve neobuzdanije sanjao je o budućoj državi o kojoj nije imao nikakvih realnih predodžaba. To je bila kula u oblacima, neka idealna država, kao što ju je nalazio kod Platona, kojega je baš onda čitao u njemačkom prijevodu. U njoj će nestati ove surove soldateske, nestat će siromaštva, nestat će smradnih restauracija i kavana, gdje se prolijeva šampanjac i djevojke postaju bludnice, gdje sve propada u blatu. Čovjek od duha dići će se i izaći iz mraka, gdje se nalazi. Svega, svega će nestati! Sve će biti novo. Novi ljudi! Nov život! I on sam će iznova živjeti! I zato su sva ova stradanja, što ih on sada podnosi, prolazna žrtva za ideju. Ukratko: bio je to prvi nastup - osamljenog idealiste u životu, koji je pronašao da se bori za veliku stvar.
Pacifiste je smatrao šarlatanima i potajnim plaćenicima centralnih vlasti, a slom ruskog carstva osjetio je kao tragediju ruskog naroda. To je bilo ono nisko carstvo kojemu je apologiju napisao Dostojevski, a on je vodio Semića na svakom koraku. Dostojevski je za njega bio nepogrešiv, kako se dakle mogao prevariti u svom proricanju o ulozi Rusije, koju će ona jednom igrati među evropskim narodima. Dostojevskoga je stavljao i nad Krista. To je bio za Semića najgrozniji udarac u cijelom ratu i prvi puta je tada posumnjao u pobjedu antante. O! Zar će dovijeka ostati te mračne kasarne! Ti gnusni šantani! Bolnice s ranjenicima, bolničarke s lažnim milosrđem! Zar nikad neće nestati svih tih laži?!
No sve to bila je tek časovita kriza. Bijeda je u centralnim vlastima bivala od dana do dana sve veća. Kruh je bivao sve skuplji. Nestajalo je najvažnijeg živeža i sirovina, koje su bile potrebne za daljnje vođenje rata. Sada su već skidali zvona s tornjeva, bakrene krovove s palača, da sve to saliju u topove. Nezadovoljstvo u pučanstvu bivalo je sve veće. Čulo se već o vojnim bjeguncima, o neposluhu u vojsci i nemirima među vojništvom. Nepovoljne izvještaje s ratišta, što ih je čitao u novinama, držao je lažnima i onda kad su bili istiniti.
Došla je godina 1918. i tada je već bilo jasno da se rat približava kraju. U povjerljivom društvu, u kom se kretao Semić, govorilo se o austrijskim huljama, koje će doskora visiti na uličnim svjetiljkama. On se tomu usprotivio i tvrdio da će svi ti ljudi biti dovoljno moralno kažnjeni i poniženi za svoja djela. Obožavač Dostojevskoga nije mogao govoriti drukčije. Tada su mu prigovorili, ne spada li možda i on k njima, kad se za njih zauzimlje. Neki su ga dapače od onih, što ih je napao u "Maču", označili kao austrijskog pristašu i plaćenika. Kad je to čuo, Semić se stresao od gađenja.
Konačno je došao 29. listopad, kad se raspala Austro-Ugarska Monarhija.
Po gradu vijale su se zastave, časnicima skinute su rozete i zamijenjene trobojnim kokardama. Iz javnih zgrada odstranjene su slike i poprsja austrijskog kralja. Dvorski dobavljači skidali su dvoglave orlove sa svojih dućana. Držali su se govori, pucalo se iz pušaka. Osnovaše se narodne straže. Šavli preko noći postadoše Pavlima, a da ne vidješe nikada znak na nebu, i ne čuše odnikud glasa božjega. Prevrat se, dakle, sastojao u tome da su došle druge kokarde, a kameleoni promijenili boju. Jučerašnje austrijske ulizice gurnuše se u prve redove. Komad stare Austro-Ugarske bio je premazan narodnim bojama i okršten država Srba, Hrvata i Slovenaca.
Semić, kad je sve to vidio, zazviždao je u jednom društvu, dok su neki sumnjivi patrioti pjevali narodnu himnu. Patriote se pobuniše i izbatinaše ga. Ni daljnji dani ne doniješe ništa osim propasti duševnih vrednota. Život se razvijao u znaku borba političkih stranaka za visoka činovnička mjesta i ministarske lisnice. Svaka stranka nabrajala je svoje narodne mučenike, a protivnu stranku nazivala izdajicama. Iskopavahu stare barjake, pljesnive trofeje i grbove, i to nazvaše građenjem društva i države. Ratni trgovci, milijunaši i kojekakvi špekulanti najjače isticahu svoj patriotizam. Uostalom, za razne trgovačke koncesije i izvoznice trebalo je najviše patriotizma. Prestao je svaki rad. Svi su trgovali. Trgovali su obrtnici, činovnici, žene, djevojke, đaci, služnici, dječaci, grofovi, plemići, seljaci.
Sav kulturni rad sastojao se u izgrađivanju neke prazne službene frazeologije u koju nitko nije vjerovao, niti je bilo u njoj snage i uvjerljivosti da nekoga zagrije. Neki, što su se za čitavo vrijeme rata vrzli u inozemstvu, vratiše se kući prazne glave kao da proputovaše svijet zatvoreni u kočiji. Nastupiše s velikom reklamom i razočaraše prvim svojim nastupom.
I tada je došao čas kada Semić nije više mogao da sve to podnosi. Osjećao je neutaživu potrebu da ode nekamo daleko od svega toga, među nove ljude, da oči gledaju nepoznate krajeve, a duša zaboravi prošlost i počne novi život. Ne! Ovdje više nije mogao ništa da započne. Svako lice, što ga je susretao na ulici, budilo je u njemu mnoge ogavne uspomene, koje su davile dušu i povlačile je u blato svagdašnjeg života. Bez kuće, bez sobe, u kojoj bi se spuštenim zavjesama odijelio od čitavoga svijeta, letio je kao opsjednut ulicama utapajući misli u alkoholu.
Nekoć je duša prepuna vlastitih sanja bila slijepa za život. Danas je sve vidjela. Svagdašnjost je u nju prodirala kao sivi dan na prozore.
Kad je danas pošao od kuće, kazao je svima da će otputovati u inozemstvo. Dosta mu je već te kuće. To je pakao! On je više ne može da podnese. Vikao je. Drhtao je od uzbuđenja i izašao kao čovjek koji je riješio svoju sudbinu.
Sve te misli proletjele su sad njegovom dušom, dok se šetao pred knjižarom.
Sa honorarom što će ga sad dobiti, otputovat će u inozemstvo. Samo će ga to spasiti!
Crna kazala na uri preko u dućanskom staklu kazivala su deset sati.
Semić je otvorio vrata i stupio u knjižaru.
Kad je prolazio kraj gospođice na blagajni, opazio je u zrcalu, što je iza nje visilo na stijeni, svoje lice koje je bilo vrlo blijedo. Njegova plava kosa bila je raskuštrana. Prešao je rukom po glavi, a lice svladao u ravnodušnu grimasu, samo iz očiju sijevalo mu je. Pažnja mu se zašiljila.
Kad je, prošavši kraj prodavača u dućanu, došao do staklenog pretkletka, u kom se nalazio njegov izdavač, opazio je unutra Žgalina.
Tamna slutnja obuzela ga je kad je primijetio tu ličnost, koja mu je uvijek donosila zlo. Kad je ušao, Žgalin je razgovarao s knjižarom, a na stolu ležao je rukopis njegovih novela. Odvratiše mu pozdrav, a knjižar je nastavio svoj započeti razgovor sa Žgalinom.
Semić stajao je kao osuđenik. Pomno je promatrao modričaste oči knjižara, njegov savijeni nos, prosijede podrezane brkove, i donju debelu židovsku usnicu. Knjižar je govorio njemački. U pretkletku bilo je polumračno i pred njim na stolu gorila je električna žarulja sa zelenim zaslonom.
Žgalin se prvi okrenuo prema njemu.
- Šta? Vi ste napisali knjigu novela!
Žgalin, ugledni zagrebački odvjetnik, kojega je Semić u "Maču" okrstio snobom; Žgalin, pratilac gospođice Eve, koju je ljubio Semić, govorio je lažnom ljubežljivošću.
Semić mu je nešto odgovorio, no uto se okrenuo knjižar i rekao mirno i ravnodušno:
- Neće biti ništa! Ja to ne mogu da štampam.
Semiću se zamaglilo kad je čuo te riječi.
- Kako? - govorio je uzbuđeno. - Pa još nedavno kad ste pročitali polovicu rukopisa rekli ste mi da ćete ga štampati!
Knjižar se nije smeo.
- Prije svega, nemam papira, a drugo, to nije za moje čitatelje. Nešto laganije da napišete. Ovo je suviše teško. Štampam li taj rukopis, prodat ću možda u svemu sto primjeraka.
Semić mu je gledao u oči i kao da je svojim pogledom htio slomiti otpor toga mozga, koji je bio pun brojaka, kamatnih skrižaljaka i trgovačkih računa.
No knjižar je izdržao njegov pogled.
- I gospodin Žgalin je čitao - nastavio je izdavač - ali ni on nije ništa osobita otkrio u vašim novelama.
- A tako?! Gospodin Žgalin! Da, sad mi je jasno! - rekao je Martin lagano se nasmješivši i pogledavši Žgalina.
Žgalin je tek neznatno pocrvenio i slegnuo ramenima.
- Na mene te stvari nisu djelovale!
I tada je Semić, koji bi najradije već sad otišao poniziv se toliko, i još jednom zamolio. I sve to pred Žgalinom! Pred Žgalinom!
- Ne biste li ipak možda uzeli. Vi ne znate kako mi je nužan taj novac.
- Žalim! Zasad mi je nemoguće - glasio je odgovor. - Evo, izvolite vaš rukopis.
Kad je primio svoj rukopis kojega je godinu dana mučno prerađivao i uvijek iznova prepisivao, u kom je kao komad svoje duše, bilo mu je kao da ga sad dobiva popljuvana i zablaćena. Kao da je sve to bilo samo zato da dušu, koju je pokazao u tom svom djelu, obeščaste i popljuju i sad mu je s porugom vrate. Taj čas učinilo mu se kao da to djelo zaista ništa ne vrijedi, i on bi ga najradije sad sam tu pred njima razderao na komadiće.
Uzeo je rukopis i poklonivši se pošao ne rekavši ni riječi.
Prolazio je ulicama, ne vidjevši ništa oka sebe, a kad se približavao svojoj kući u predgrađu, onda mu se činilo kao da se obzor što ga vidi tamo preko pustih močvarnih polja i kukuruzišta suzuje sve više i više, i da on nikad neće preći preko njegovih granica. Tu kraj tih močvarnih polja, pod tom sivom kupulom, u ovom gradu, što je ostao za njegovim leđima s tornjevima, tvorničkim dimnjacima, što strše u pusto sivo nebo, tu će ga posve nestati.
A šta će kazati kad se vrati kući iz koje je izašao Tako pobjedonosno?!
O, kako je to gnusno i užasno!
Došlo mu je da glasno krikne.

II.

Kad je ušao u kuću, u koju se ulazilo na vrata s dvorišne strane, spustio se na stari divan u sobi gdje je ležala njegova majka.
Podbočen jednom rukom o naslon gledao je mrko preda se.
Njegove uzbuđene misli slijegale su se od gadnog mirisa u ovoj sobi i padale umrtvljene melankolično na njegovu dušu kao crne koprene.
Bio je to gadan miris nečistoće, znoja i ugljena. Dimnjak se u posljednje vrijeme začepljivao skoro svaki čas, i iz peći širio se dim po cijeloj kući.
Čuo je kako se njegova majka okrenula u krevetu i osjetio je njezin pogled na sebi. Po noći dopirali su do njega njeni uzdasi i stenjanje. Ona je pomalo umirala. I Semić je osjećao kako s njom umire pomalo i nestaje njegove duše. Bilo mu je u ovoj kući kao da se tisuće utopljeničkih ruku uhvatilo za njega i vuku ga na dno.
Ne! On se nije mogao spasiti.
- Nikamo ne idem - govorio je brzo glumeći ravnodušnost. - Tu ću ostati. Knjigu su mi vratili.
- Vratili? - pitala je bojažljivo njegova majka.
- Da.
- Kako? Pa zašto?
- Dosta! Dosta! - presjekao joj je Martin riječ. I ona je odmah zašutjela.
Svih misli u njegovoj duši nestajalo je: gubile su se u čami. Što? Da i sad diže ruke i prijeti? Nema snage! Klonule, vise mu niz tijelo. U sobi se čulo kako vani na cesti oporo prolaze teška natovarena teretna kola. I njemu se učinilo kao da prolaze preko njega i mozak pršti pod njihovim kotačima.
Gledao je blatne zeleno oličene stijene sobe sa nekoliko banalnih slika, koje su od vlage popljesnivile. Mati božja širila je ruke i smiješila se neshvatljivim hladnim posmijehom. Na ormaru u kutu bilo je naslagano nekoliko hrpa njegovih knjiga, razni papiri i bočica tinte. U sredini sobe stajao je nepokriven olašten stol na kojemu je ležalo malo razlupano zrcalo i češalj u kojem je bilo ženske kose. Nedavno je njegova sestra čistila pokućstvo i osjećao se od njega zadah petroleja. Sa stropa visila je svjetiljka onečišćena od muha. Crveni pokrivač ispunjen pamukom, kojim je bila pokrivena njegova majka, bio je poderan na nekoliko mjesta, a kroz rupe provirivao je pamuk. Na noćnom ormariću stajala je limena ura, koja je prestala da kuca, a do nje gorio je lumin pred sličicom sv. Franje. Pod je bio složen od dasaka, koje su na pojedinim mjestima bile posve istrošene. Za sve to lijepile su se gadne uspomene. Sve je to sjećalo na neke neugodne doživljaje. I gledajući te predmete, uskrsavali su prošli dani, i prolazili sobom kao nevidljive sablasti.
Vrata su se otvorila i u sobu je stupio Petar Semić, njegov otac. Stajao je nasred sobe sa svojim neobrijanim licem, nepočešljanom kosom, sumnjičavim, zlobnim pogledom, neshvatljivim posmijehom oko usnica, u svom dugom ponošenom salonskom kaputu, koji mu je sizao preko koljena, sa sivim izgužvanim hlačama i cipelama, koje su popucale na nekoliko mjesta. Sve je na njemu bilo prljavo: odijelo, ogrlica, cipele, šešir, njegovo lice, njegov posmijeh, njegova duša, što je virila iz njegovih mutnih sivih očiju.
Petar Semić pogledao je časak prema krevetu, gdje je ležala njegova žena, a onda je, ne kazavši ni riječi, pošao kraj divana na kom je sjedio Martin u drugu sobu.
Tako se događalo uvijek.
Njih dvojica nisu skoro nikad progovorili ni riječi. Martinu se činilo da je možda u čitavom svom životu progovorio s ocem u svemu stotinu riječi. Stari Semić omalovažavao je Martina jer je bio njegov sin. To je bio samo jedan njegov dijelak, taj mudrac. Što je on dakle mogao da čuje od njega! On je nekoć bio zidar i svojim rukama i mozgom uspeo se do građevnog poduzetnika. Njegovi drugovi ostali su što su i bili, a on je postao gospodin! Počeo je sa ništa, a sagradio je kuću. Drugovi su je njegovi zidali. On je nacrtao osnovu. Novac je doduše dobio od svoga tasta, no zar je on, koji je imao toliko uspjeha kod žena, trebao da oženi tu boležljivu djevicu, koja leži u krevetu sve od vremena kad je rodila drugo dijete. On je čovjek koji je poznavao život i sam znao da živi. Da je ona bila druga žena, zar bi on ostavio kuću i upustio se u odnošaj s drugim ženama, koje su ga isisale i upropastile. Petar Semić našao je onda Pepu, koja je sad tamburašica. Da! O, ona je razumjela. I kad je on pijan ležao do nje u posebnoj sobi kakve kavane i rekla: "Treba mi novaca!" on je dao. On joj je sam pružio lisnicu i pred svima rekao: "Uzmi koliko ti treba! Neću da štediš, jer bi još mogao da te izbijem!" Takav je bio. A kod kuće nije dao ništa. Pustio je ženu da viče i udara se šakom po glavi za jednu forintu. On je znao gdje je trebao da se pokaže gospodin. Od Pepe je zato imao i užitak. A što je imao od svoje žene? To njezino dosadno i vječno zaplakano lice. Ako mu je dala novaca, ona ih je već odavno sama pojela, a on je sam sagradio kuću u kojoj su živjeli.
On, Petar Semić, kupio je djeci krevetiće, i onda je zato mogao slobodno da viče, kolikogod ga je bila volja, kad se kasno poslije ponoći vratio. On je bio otac! On je kupio krevetiće!
Tko je bio kriv da su u takvom slučaju djeca silazila s kreveta i vikala na njega? No zato drugi put ne samo da je vikao nego je i svoju cipelu bacio o njihov krevet. On nikom nije dopuštao da mu zapovijeda, i ako je trebalo, on ih je i išibao. Sada više nisu silazili s kreveta ni vikali, a da je tko sišao, taj bi to dobro zapamtio.
Isprva je sproveo noć izvan kuće samo svega tri puta u tjednu, a kad je ona vikala, onda joj je pokazao što može i ostao vani svaku noć. Zapovjedio je da mu i krevet odnesu u drugu sobu. Zar da on s njom spava, s tom vješticom?!
Kad je nestalo novaca, on je mogao da posudi. Pa ih je i posuđivao.
I tada se jednog dana sve slomilo. Cijeli dan bio je zatvoren u svojoj sobi, i kad je navečer izišao, otišao je ravno do njezina kreveta. I sve joj je priznao. On je rastepao sav imetak što su ga imali. I ruku joj je poljubio. No ona nije ni riječi progovorila. I nije mu oprostila! A kako je mogla da mu oprosti!
Sve to bilo je baš onda kad je Martin svršio osmi razred gimnazije, a Ana išla u žensku školu.
Tako se dogodilo da su im prodali kuću, pokućstvo, slike, krevete, sve... sve su im prodali!
I u novinama je bio oglas i na dan dražbe došli su svi susjedi i promatrali kako služnici izvlače iz kuće ormare, stolove, ono veliko zrcalo s pozlaćenim okvirom i krevetić na kom je nekoć ležao Martin.
Tada se Petru Semiću stao mračiti um.
Preselili su se u predgrađe, gdje su i sad stanovali. Propale su tada sve Martinove osnove da nastavi nauke, a on je nekoć pomišljao čak i na to da ode u inozemstvo. Stupio je u jedne novine kao korektor i na tom mjestu ostao je sve do danas.
Ana je isprva bila švelja u velikoj krojačkoj radionici, a sada konobarica u velikoj restauraciji, što se otvorila u središtu grada. Bila je vitka, imala je velike crne oči i mala ustašca i svidjela se vlasniku restauracije. Haljine su joj uvijek bile fino sašivene, kretala se vrlo otmjeno, čitala je knjige i gazda ju je uzeo. Isprva je sama ubirala novac od gostiju i malo-pomalo kupila je iznova komad po komad pokućstva. Najnužnije: postelje, ormare, stol, stolice. Kasnije je kupila i divan kod jednog staretinara. Kuću su uzdržavali ona i Martin.
Petar, Semić stao je trpjeti od progonstva. Osjećao se opkoljen neprijateljima i on je morao da izmišlja razna lukavstva kako da ih se oslobodi. Na njegovu licu pojavile su se crte straha, koje su tako čudnovato protuslovile sa zlobnim posmijehom na njegovoj debeloj donjoj usnici. Pamćenje mu se gubilo, prošlost se miješala sa sadašnjošću i on je počeo zbog svoje propasti okrivljavati ljude koji ga uopće nisu ni poznavali.
Njegova spoljašnost bila je svaki dan sve gora. Odijelo mu se izlizalo. Rublje je mijenjao vrlo rijetko. Nosio je katkad košulju tako dugo dok se nije razderala na njemu. U blizini zaudaralo je od njega. Ana ga se stidjela i posve se priklonila majci. Kod kuće je jeo, ali ni od kud nije dobivao ni novčića. Bio je strastven pušač i moljakao je ljude cigarete, a kad nigdje nije dobio, onda je obilazio cestom, ili odlazio pred kavane i kupio pod stolovima čikove.
Ljudi su to primijetili i promatrali ga s prezirom.
Prije dva tjedna dogodio se ovaj slučaj:
Petar Semić baš se sagnuo da pobere čik. Taj čas prolazio je mimo tapetar Kolosjek, koji je stanovao samo tri kuće dalje od Semićevih.
Kad je opazio Petra Semića kako diže čik, stao je pred njega i rekao:
- Čuješ ti stari, zar te nije stid kupiti čikove po cesti?
- Što se to tebe tiče? Znaš li ti tko sam ja? - povikao je Semić.
- Ti si ništica! To si!
- Čuješ, pripazi šta govoriš!
- Hoćeš li da ti jednu prilijepim?
Tako je rekao Kolosjek i zamahnuo rukom, no kad je vidio da se Semić okrenuo, pošao je dalje po cesti. Kolosjek je bio jak, mrk i otresit čovjek, i da je Semić još i dalje govorio, on bi ga bio udario.
Petar Semić otišao je kući uvjeren da je otkrio svog glavnog neprijatelja. Sada već par dana, čim bi se spustio mrak, nije se više usuđivao izaći na ulicu. Pet, šest puta dizao se iz kreveta da vidi jesu li vrata zaključana, a prije spavanja pregledavao je svaki kutić u kući. Zavirivao je pod krevet, iza peći, pregledavao ormare. Na ulici se stresao kad je vidio Kolosjeka. Kolosjek je ravnodušno prolazio kraj njega ni ne primjećujući ga. No to je bilo njegovo lukavstvo. Konačno Semić to više nije mogao podnositi i prijavio je Kolosjeka na redarstvo. Kolosjeka su pozvali, no ispostavilo se na koncu da od svega toga nije ništa na stvari. I bilo je samo to da je Kolosjek izgubio zbog toga čitavo prije podne jednog dana kada je imao baš najviše posla. To će zapamtiti onaj stari gad. I vraćajući se od redarstva, on je pošao ravno u Semićev stan i kad ga je uhvatio u hodniku, stao ga je šakama udarati po glavi, zgrabio ga za kose i tako ga izvukao pred kuću.
Semićeva se digla u košulji iz kreveta i jaučući izišla pred kuću.
Skupio se i svijet.
Tučnjava je trajala sve dotle dok se nije pojavio stražar.
- Sad me prijavi - rekao je Kolosjek, kojega je Semić izgrebao po licu. - Sad bar imaš zašto!
Taj događaj učinio im je nesnosnim boravak u onom kraju.
"Lijepa mi je to porodica!" tako su govorili ljudi. "Otac im kupi čikove po ulici, a djeca mu se tu šepire kao gospoda. Gospođica nosi i šešir. Ne bi li još što? Ako hoće da budu gospoda, neka ocu bar kupe duhana."
Svi su bili istog mišljenja i nitko se nije zauzimao za Semićeve.
Sitničar Cvek, kod kojega su Semićevi kupovali stvari, bio je onaj isti kapral što je vježbao Martina i on je imao dosta toga da pripovijeda o Martinu, kakav je to bio junak dok je bio u vojništvu. Ni pušku nije znao da drži u rukama. Odmah su se prepoznali, kad je Martin prvi put došao da nešto kupi u njegovoj sitničariji.
Cvek sve dosada nije ništa govorio jer je nekoć bio veliki Austrijanac, a za Martina je čuo da piše u novinama i bojao ga se, da mu se ne osveti. No poslije događaja s Kolosjekom, on se više nije ustručavao i sve je ispripovijedao. U pokrajnjoj sobi, u koju se dolazilo kroz dućan, točio je on vino i pivo i kad su sad došli ljudi i ispripovijedali taj slučaj, tada je i on ispripovijedao sve što je znao o Martinu. Sad se više nije bojao. Svi su u dućanu bili uz njega i pozorno su ga slušali kad je govorio. I on sam pio je tog dana, i tako su se svima razvezali jezici.
I tada se slučilo, kad je već Cvek bio napola pijan, da je u dućan ušla Ana. Došla je da kupi soli.
Stvari što su ih Semićevi uzimali kod Cveka plaćali su tačno svake subote, i sve dosad nije im nikad ništa rekao. No sad mu je došla volja da se iskali.
Odvagnuo je sol i dao je Ani. Ana ju je već digla s police i htjela da pođe.
Tada je poviknuo:
- Platiti? Platiti molim! Nema više ništa badava.
Ana je pocrvenjela i kazala:
- Kako zabadava? Dobit ćete kao obično u subotu! Vi znadete, da vam tačno plaćamo.
- Toga više nema! Ako nemate dovoljno novaca, onda dajte sol ovamo!
- Ali molim vas, što vičete tako?
- Ovamo! - zapovijedao je Cvek. I kad je Ana oklijevala, stupio je iza police i istrgnuo joj sol iz ruke.
Ana je stajala nasred dućana i drhtala je od poniženja i ljutitosti.
- Kako možete da se ponašate tako bezobrazno?! Sramite se! Sramite se! Nečovječe!
Da! Sad je ona vikala na njega! Iz susjedne sobe čuo se smijeh, ali ona je nadglasavala i taj smijeh.
No sad je istom Cvek pobjesnio. Što? Na koga je ona vikala?! On je sad bio bogataš, a ne onaj skromni sitničar Cvek prije rata. Prije rata stajala je pred dućanom samo obična limena tabla na kojoj je bila naslikana vrećica brašna, kave, masti i ostalih stvari, koje je prodavao Cvek, ali sad je nad vratima dućana bilo napisano njegovo ime pod staklom sa zlatnim pismenima. Tko ga je još danas mogao da uvrijedi?!
- Što se derete?! - tako je povikao. - Ako nemate novaca, ne trebate ni jesti. Ako možete nositi šešir, onda i platite! Mislite li da sam ja svoje novce našao na cesti?! Tko će mi jamčiti za stvari koje vam dadem. Prodat ću vam možda one slamnjače pune buha?! Ili, zar ne gospodična, da vama možda svučem kikljicu?!
Smijeh iz susjedne sobe popratio je njegove riječi.
I glas se začuo:
- Što se tako ljutite gospodin Cvek? Meni se sviđa gospodična! Ako mi dade pusu, ja ću platiti sol!
- Hulje! Gadovi! - poviknula je Ana i izašla zalupivši za sobom vratima. Išla je kući kao u besvijesti.
I Ana, koje je dosad u svim slučajevima, kad je netko vikao kod kuće, mirila, sad je odmah, čim je ušla u sobu, pala na dnu kreveta svoje majke, počela histerično ridati, glavom udarati o postelju, kose čupati, i kad se čak majka digla s postelje i klekla do nje, ni onda nije se primirila, nego je i nadalje kose čupala, udarala se šakama i glavom bila o zid.
Petar Semić sjedio je na divanu, gledao sve to i pušio. Premetao je nogu s noge i tajno uživao. Zatajio se. Posve se skutrio u svom mračnom kutiću.
Sve to prolazilo je Martinovom glavom dok je ležao na divanu. Slike su isprva bile jasne. Onda su stale blijedjeti i stao ga je hvatati san. Oko ponoći morao je doći u uredništvo da obavi korekturu. Vjeđe su mu se spustile i on je zaspao ne opazivši svog oca, koji je na prstima izašao iz sobe.

III.

Kod svakog čina, što ga je učinio njegov otac, nije Martin nikako mogao da razluči je li to doista ludilo ili prekrivena prefinjena zloba jednog đavla. Nije li to bio truli mozak u raspadanju bivšeg uživača, koji sad uživa još samo u rafiniranim mukama, koje je zadavao sebi i ljudima oko sebe. On se smješkao kod svakog svog čina.
Po noći ležeći u krevetu stenjao je, premda mu ništa nije falilo, samo zato da ih sve probudi. Kad je prisluškivajući čuo kako se svi bude i prevrću u posteljama, tada se u njemu porodila neka divlja radost, koja je rasla do neopisive naslade. Katkada je ta slast što ju je osjećao bila tako silna, da se više nije mogao suzdržati i odjednom je prigušeno zahihotao.
Martin bi se od gnjeva obezumio u takvim časovima i bojao se da ga ne udari svojim rukama.
Kad je vidio kako Ana donosi svaki dan majci žemičaka, voća ili kolačića, Petar ih je Semić obje strahovito zamrzio. Osjetio se zabačen i zapostavljen. Zar on nije ništa? Je li se ikad netko sjetio i na njega? Na njega se samo mršte, đavoli! Ah, zato im je on i otrovao svaki zalogaj, gdjegod je mogao! Dok im žuč nije uzavrela. Onda slobodno neka jedu!
Jednoć je vrebajući kroz ključanicu opazio kako Ana vadi iz torbice dvije narandže.
Čuo je kako je upitala majku:
- Je li on kod kuće? - Ana i Martin nikad nisu upotrebljavali riječ "otac".
- Čini mi se da je nekamo otišao od kuće.
- Donijela sam dvije narandže, mamice, da si malo zasladiš usta - govorila je Ana gladeći je po licu.
- Čemu si to kupovala... ja ne mogu... ništa ne mogu da okusim.
- To je sve što ti mogu da dam, ovakvu sitnicu. Uzmi!... Uzmi!... - govorila je Ana, lupeći narandžu. - Evo samo kriškicu!... Ja jednu... ti jednu...
Mati se branila i ona je šaleći se gurala joj u usta kriške.
- Brzo... brzo... još bi on mogao da dođe!...
Tako dakle, kad njega nema, onda se goste!
Ana je skupila lupine i bacila ih u peć.
Tad je on otvorio vrata i pričinio se kao da nije ništa vidio.
Kako se trgnu kad ga vide? Kako im se odmah promijeni lice?
On se šetao po sobi i smišljao kako će ih ujesti. Za srce! Isto, kao što su i one njega ujele. I tada mu je brzo došla pomisao. Zaustavio se najednom nasred sobe, digao glavu i stao njuškati.
- A... na! Kakav je to fini miris! Osjećate li kako to nešto fino miriši!
Ana je oborila oči, osjetivši njegov pakosni pogled na sebi. Mati je problijedjela.
Tada se opet stao šetati po sobi i kao da se nekamo zamislio. Kao da su ga obuzele neke posve druge misli. I njima je malo odlanulo.
No nato je on posve iznenada pošao ravno prema peći i otvorio vratašca i izvadio sve lupine i stao ih čistiti od pepela. Čak i pojeo komadić smijući se jetko kraj toga.
- Ako mi drugi put ostavite lupine, onda ih ne bacajte u peć! Zamažu se previše od pepela.
Nato je opet stao šetati po sobi pa čak i zafićukao.
To je bila njegova osveta.
Mati se ispravila u krevetu i zalomila rukama:
- Prokletniče! Prokletniče! Zar ti je žao, što mi je dala jednu narandžicu! Ubojice!... Ubojice! Semić se sad još jače smijuckao.
- Ne viči toliko. Moglo bi ti naškoditi. Mogao bi te i Bog čuti i pozvati te k sebi. A što bi onda tvoja mezimica?! Tko bi je onda zagrlio?!
- Mama! Mama! - obujmila je Ana majku i zaplakala. - Ne slušaj ga! To je sotona! Nije čovjek, nije! Obje držale su se u grčevitom zagrljaju.
- Ne dam te ja nikomu! Nikomu te ne dam - vikala je očajno mati. - Mene... mene moraju ubiti prije nego što mi te uzmu! Nikoga nemam osim tebe! Ne dam te ja! Ne dam te!
To im je, eto, bilo za narandže!
A kako je samo taj njegov gospodin sin vikao posljednje dane da će ih sve ostaviti. A malo prije kad ga je vidio na divanu, na nosu mu je opazio da nije dobio ni novčića. A kako se samo uzvikao! Kako je glavu uzdigao, kao da već hiljade drži u rukama! Jesti će i gospodina još koju godinu buhe, kao što i njega jedu! I Kolosjeka je odveo stražar. Zapaprit će im svima Petar Semić!
Već se mračilo i tada najednom opazio je Pepu. Sreli su se baš na zaokretu jedne ulice. Ona je bila u društvu sa stražmeštrom Kordićem. Oboje bili su već malo pripiti.
- O, servus stari! - povikala je kad ga je opazila.
Pepa je bila snažno razvijena. Kose bile su joj žute, a lice osuto sitnim pjegama. Oči su joj se caklile, a govorila je u dubokom, promuklom altu.
Stražmeštar Kordić bio je mlad stasit čovjek s jakim brkovima, a osim toga znao je taj mrki čovjek pripovijedati mnogo šala. Sve što je govorio, izgovarao je s velikim uvjerenjem. Ženama nije dopuštao nikakvih suvišnih pripovijedaka. Inače je brzo s njima svršavao. Najjači dokaz za to bio je da je i Pepa osjećala poštovanje pred njim. A ona nije bila nikakva djevica, ni bebica, nego Pepa! Pepa! I kad je sjedila u njegovu društvu, bacala je oholo poglede oko sebe. Taj tu, bio je njezin dečko! Kakva pleća. Kao pećina. Nije on šta god. On na sablji nosi bijele rukavice, a uniforma mu pristaje kao salivena. Istina, brkovi su mu bili malo preveliki, no malo-pomalo djelovala je ona na njega, toliko da ih je podstrigao. Sada više nije bilo nikakva prigovora. Na prsima doduše nije imao nikakva odlikovanja, jer ona odlikovanja, što ih je on dobio, bila su austrijska, a sad je bila druga država i on ih nije mogao da nosi. Ali zato je u njegovu ormaru bila i zlatna, i velika i mala srebrna. I krst za zasluge. I to je dobio. I dva puta je izašla njegova slika u Ilustrovanom listu u rubrici "Naši junaci", a ispod slike bilo je naštampano sve što je on učinio. Prijašnja njegova uniforma svidjela se Pepi, ali kad ga je vidjela sa epoletama, bila je ushićena. No njemu epolete nisu bile osobito po volji. On je o njima imao svoje posebno mišljenje.
- Hajde - pozvao ga je stražmeštar. - Popit ćeš s nama čašu vina. - A kako ga dugo nije Semić okusio!
Ušli su u nekakav podrum, a stari Semić je bio pijan poslije nekoliko čaša.
- Što? - pitala je Pepa. - Ljubite li se još uvijek jako, ti i tvoja stara?
- Ti si vrag Pepa! - nasmijao se Semić.
No Pepi i Kordiću prohtjelo se da se malo našale s njim.
- Poljubite li se onako još katkada? - zapitao ga je Kordić. - Čini mi se da ti kraj žive žene živiš kao udovac.
Semić u nakani da ih pozabavi, stao je s najvećom nasladom pripovijedati neke bestidne potankosti iz svog braka.
Pepa se poslije svake njegove primjedbe glasno nasmijala, a to ga je toliko obodrilo da je počeo čak i izmišljati.
- Da si je ostavio onda, kad sam te ja nagovarala - zaključila je Pepa - ne bi sad imao takvu zamazanu košulju. Ja te ne bih pustila da hodaš okolo ovako obrastao bradom, kao kakav majmun. Učinila bi iz tebe gospodičića. Takav bi bio te bi morala pripaziti da mi te ne preotme kakva gospodična.
Cijelo vrijeme, dok je govorila, gurala je stražmeštra nogom pod stolom.
- Ti si se mene iznevjerila, ne ja tebi! - ogorčeno je progovorio Semić.
- A dakle tako? Ti si se dakle već s njim ljubila?! - umiješao se stražmeštar, pričinjajući se ljubomoran. - A ti, stari klipane, ti si se usudio zavađati moju djevojku?! Odavle! Gubi se!
- Nije istina... Ne vjeruj! - mirila je Pepa stražmeštra, pristavši na komediju.
- Nema ništa! Neka mi se izgubi, dok je još živ! - psovao je stražmeštar.
- He! Pa onda idem! - digao se stari Semić, gledajući prestrašeno Kordića. - Idem ja, idem!
Sada su Pepa i stražmeštar oboje prasnuli u smijeh.
- Sjedi, stari, sjedi - vukla ga je Pepa za rukav, no Semić se više nije dao navabiti.
- Možeš ići - kazao je stražmeštar - ali onda i plati što si popio.
- Pa ti si me pozvao. Vi oboje ste me pozvali - branio se Semić. - No, ako treba, ja ću do sutra ostaviti svoj šešir.
I konobarica se približila.
- A što ću ja s tim šeširom? - govorila je opazivši kako Pepa namiguje. - Nitko mi za njega neće dati ni novčića.
- Neka plati! Ne puštajte ga prije!- vikala je Pepa.
Semiću je već dozlogrdilo.
- A kad si ti pila za moje novce, kako je onda bilo - sasuo joj je u lice.
Sad je šale nestalo.
- Tko je pio za tvoje novce? - proderao se na njega Kordić. - Napolje ništarijo!
I tad ga je stražmeštar zgrabio za prsa i izgurao na ulicu.
Tako se, dakle, sada s njim postupa! I za sve to kriva je ona, njegova žena! Ona je kriva da on hoda ovako poderan! Da nitko do njega ništa ne drži. Da su se i djeca njegova od njega odbila! I koliko već godina leži ona u krevetu. Kad će se je već jednom riješiti! O! Grist ću je, dok je ne nestane. I tko je taj koji će mu prigovoriti! I sada u ovom času, žurio se kući da na njoj iskali sav svoj bijes.
Kad je ušao u sobu, gorio je samo lumin pred sličicom sv. Franje. Zrak je kao uvijek bio zagušljiv i mirisalo je na ljekarije. Neko vrijeme sjedio je na divanu, a onda se stao šetati po sobi. Razdraženost u njemu bivala je sve veća i veća. Koracao je sve brže.
Martin se oko pola jedanaest probudio i otišao u redakciju da obavi korekturu. No gdje je Ana? Zavirio je u njenu sobu, ali krevet bio je prazan. Inače je ona u ovo doba već davno bila kod kuće i spavala. Sat na tornju izbija pola dvanaest, a nje još uvijek nema. Kuda je otišlo to njezino mezimče? Do se možda ne zabavlja u kakvom društvu? Dobro bi bilo da je malo zapita za kćerkicu, To je posve dobro i izvrsna ideja!
- No, šta je?... - progovorio je glasom koji je sav siktao od pakosti. - Eto već ponoć!... Gdje ti je bebica? Kako to da je još uvijek nema? Da nije možda siroče zaboravilo put do kuće!?... Ili da je nije vuk pojeo?
Šta hoće taj čovjek od nje? Zar ona već godine ležeći u krevetu, nije trpjela Kristove muke? Od ležanja su joj se već rane na tijelu otvarale. Još samo smrt je očekivala, da je riješi njezinih muka. I ona, što je sve to mirno trpjela, nije mogla da podnosi njegovu zlobu. Što sad hoće s tim svojim riječima. Ta neman!
- Šta hoćeš? Ako si joj otac, i potraži je, nesretniče!
- Oho! Ja da je potražim?! - povikao je Semić, kao da ga je netko ubo. - Ja da je potražim? Otkada je najednom to, da sam ja njezin otac i ona moje dijete? Kakve su tu novosti?!
- Šta radiš sa mnom? - zaječala ona. - Hoćeš li da me ubiješ?
- Da!... Da! Da te ubijem!... - kriknuo je on glasno i stisnuvši pesti uzdignuo nad nju, kao da će je zadaviti. - Hoću da te ubijem! Tebe i sebe! Jer ti si me uništila... uništila čitav moj život. Poludio sam, Gospode... um... um... sam izgubio! - I najednom stao je stari Semić kose čupati poskakujući na jednom mjestu i ridati na sav glas: - Šta sam ja? Zar sam ja čovjek?!... Ja sam marva!... Smeće!... A zašto sam ja postao smeće?! Tko me je do toga doveo?! Tko je kriv da ja danas poderan i zamazan letim ulicama?... Pas sam ja... nisam više čovjek... Ali zato ću vas gristi!... gristi! Krvi ću se vaše napiti!
- Eno, ako hoćeš - povikala je ona uspravivši se u krevetu. - Eno ti tamo na stolu nož, pa me ubij. Ubij me, samo me ne muči više!
- Ja da te ubijem!? - smijao se Semić. - Sama ćeš se jednog dana dignut i ubit ćeš se. Što da mažem ruke?!
- Bog će se prije meni smilovati. Onaj gore!
- Kakav bog?! - govorio je Semić podrugljivo. - - Odakle bog?!... Gdje je bog?... Boga nema!... Njega su izmislili popovi. Evo već je jedan sat. Gdje ti je gospođica? Šta? Da nije našla kakvog gospodičića. Čuo sam da se u nju u posljednje doba zagledao neki Žgalin. Sam sam je jednog dana vidio u njegovu društvu. Pristao čovjek!
- Zvijeri!... Ne muči me! - poviknula je srušivši se na jastuke.
- Ne koristi ti sad vikati!... Dogodi li se šta, neće pomoći bog, nego gospodičić, ako mu se prohtije.
Tada je ona najednom osjetila neku čudnovatu snagu, sišla s kreveta i poletjela k njemu s ispruženim rukama. Oči su joj plamtjele.
Petar Semić preplašeno je uzmakao u mračni kut sobe kraj divana.
U tom času otvorila su se vrata i u sobu stupio je Martin.
- Šta je?... Šta je opet? - poviknuo je pogledavši pred sobom majku.
- Spasi me od njega! - vikala je ona pokazujući prema ocu. - To je vampir!... Vampir!...
I kad je to kazala, zaljuljala se i pala na pod.
- Majko! Majko! - poletio je Martin da je digne, no ona je ležala u besvijesti.
Stari Semić problijedio je kao zid.
- Što joj je Martine? Što joj je zaboga! Nisam ja! Nisam joj ja ništa učinio.
On je doista drhtao po cijelom tijelu.
- Odmiči! Gubi se sotono! - povikao je Martin dižući majku sa poda.
Stari Semić poplašeno je uzmaknuo u drugu sobu. Martin položio je majku na krevet. Uzeo je mokar ručnik i svezao joj ga oko glave. Zatim je prosjedio još čitav sat na stolici kraj njezine postelje. Gledao je neprestano njezino lice. Katkada mu se činilo da se usnice pomiču i da nešto govori. Slabo svjetlo lumina padalo je preko njezina lica.
Kao kip boli pričinila mu se s tim očima, žutim licem, s tim tankim ispijenim usnicama i mršavim rukama, što su joj klonule sa strane. Dihala je vrlo nepravilno.
On ju je gledao ništa ne sluteći. Koliko je već puta vidio ovakve prizore! Pa ipak! Sve je to ona pretrpjela.
Martin je ustao sa stolice, polako na prstima otišo do kreveta, svukao se i legao. Plahte, kojima se pokrio, bile su prljave i zaudarale su. Osjećao je veliki umor, ali dugo nije mogao da zaspi. Bilo mu je kao da ga sa svih strana hvataju neke nevidljive ruke, vežu ga užetima uz ovaj krevet, sile ga da leži tu pokriven blatnim rubljem punim stjenica i primoravaju ga da udiše ovaj zagušljivi zrak. A tamo u kutu, kao da je netko stajao i zlobno mu se smijao.

IV.

Već je bio dan kad je Ana ušla u sobu. Lice bilo joj je blijedo i neispavano. Kose neuredno počešljane, a oči podvite crnim kolobarima.
Stajala je neko vrijeme na vratima, a onda je skinula šešir, stavila ga na stol i polako prišla krevetu svoje majke.
Lumin na ormariću već se ugasio.
- Spava - pomislila je gledajući je sklopljenih očiju. Kako je blijeda! O, bože, što će joj sada reći!
Tada je kleknula do majčina uzglavlja i polako je zovnula. Oči njezine majke na časak su se otvorile i opet sklopile.
- Oprosti mama, oprosti mi - govorila je Ana, a na oči navirale su joj suze i kapale na jastuk.
- Bože moj, što sam to učinila. Mama! Opraštaš li mi. Reci! - Uhvatila ju je za ruku i prodrmala, ali mati se nije pomicala. Ruka, što ju je uhvatila, bila je posve hladna.
- Mama - povikala je Anica glasnije, ali nije dobila nikakva odgovora. Mjesto toga, čula je samo tiho hroptanje.
- Mama - počela je vikati Ana drhćući na cijelom tijelu, ali ona se nije pomicala.
- Martine! - kriknula je. - Mama umire. Martine!
Martin je skočio s kreveta i blijed sa zaprepaštenim očima gledao preda se.
- Po liječnika! Brzo po liječnika! - vikala je Anica. Iz druge sobe dotrčao je stari Semić.
Martin je osjećao kao neku omaglicu u glavi. Brzo se oblačio, ali posve makinalno, kao da su to bile nečije druge ruke, s kojima je dohvaćao robu. Noge su mu zaklecale i učinilo mu se kao da će se srušiti.
Kad je izišao na ulicu, hladna kiša stala mu je prskati po obrazu. Hodao je polako, kao da je išao na šetnju.
Obišao je dva liječnika. Nijedan nije bio kod kuće. Treći je još ležao u krevetu i obećao da će doći za pola sata.
Vraćajući se natrag, išao je brzo, ali ni sam nije znao zašto se žuri.
Kad je ušao u sobu, pala mu je Ana oko vrata.
On je problijedio i pošao u drugu sobu.
Na krevetu je ležala njegova majka sklopljenih ruku na prsima. Kraj njezine postelje klečao je njegov otac i gledao nekim bezumnim posmijehom na majku. Lice mu je bilo strveno i nabuhlo od plača. Kosa mu je bila raščupana, a brkovi mokri od suza spustili se preko usnica. Kraj kreveta je gorjela jedna svijeća.
Martinu se odjednom smrknulo pred očima. Više od jednog sata ležao je u besvijesti.
Kad mu se povratila svijest, osjetio je da mu je glava povezana mokrom krpom. Iz druge sobe čuo je nepoznate glasove nekih žena iz susjedstva. Došle su da okupaju njegovu majku i polože je na odar. On je osjećao samo umor. Oči su mu se sklopile.
Usnulo mu se da sjedi u udubini kod prozora u jednoj mračnoj gostionici. Njemu nasuprot sjedio je njegov otac i lukavo se smješkao. Njegove namazane i začešljane kose sjajile su se. Brkovi bili su mu pomno zafrkani, a u kravati blistala mu se briljantna igla. Bio je baš kao na fotografiji što su je imali u albumu, koja je potjecala iz druge godine njegova braka. Bio je neobično veseo i neprestano je nešto pripovijedao. Martina je to njegovo veselje tištalo kao mőra. Odmicao je glavu na stranu, ali otac mu se neprestano približavao i piljio u oči. Martina je najviše smetalo njegovo kicoško ponašanje. Svaki čas bivao mu je sve nesnosniji.
Napokon više nije mogao, da podnosi sve to.
"Što to znači?" povikao je Martin. "Zar ne znate da je majka mrtva?"
Mjesto odgovora prasnuo je njegov otac u smijeh i izvadio iz džepa knjigu u kojoj su bile naslikane same gole žene. Slike su bile tako jarke te se činilo kao da su žive sve te žene. Kao da mu se smiješe, dobacuju mu golim rukama poljupce. Vitlaju tankim providnim koprenama iza kojih se bijele njihova bujna tijela.
Neke su bježale kroz cvijeće na livadi. Druge su podbočene jednom rukom gole ležale na baršunastom ležaju i smijale se crvenim usnicama. Pupčile su ih na poljubac i pružale ruke za njim. I što je dalje njegov otac listao po knjizi, vidjele su se sve besramnije orgije. Na divanima stezali su se u ljubavnom grču goli parovi. Lica bila su im zamagljena i iskrivljena od užitka. Ruke su grčevito stiskali, a zubi ujedali u meso.
"To je život", govorio je njegov otac, i samo glupan kao ti ne zna da ga okusi. Sa ženama treba onako kako ja radim. Ima puno načina da ih se dobije, ali sa šampanjcem je svakako najsigurnije! Sve ga one rado piju. Sama će ti se ona prva raskopčati i pasti oko vrata. Za ženu ne treba čovjek ni da je lijep ni mudar. Uopće je vrlo dobro u ovakvu slučaju ako čovjek nije suviše učen. Najbolje je biti kao umiljato janje što dvije majke sisa. Ali šampanjca svakako treba. Šapućeš "kapljice moja" i vodiš je u hotel, a kad uđete u sobicu, onda i sam znaš što ti je činiti. He! He! A ti ćeš još i poginuti za tvojom gospođicom Evom. Sa suviše idealnim i čarobnim maglicama si je obavio. Trebalo bi jednom da je vidiš kroz rupicu na vratima kad se svlači. Onda bi se brzo izliječio! I da malo pod poplun poviriš.
"Sramite se bestidniče!" bijesno je povikao Martin.
"No! No! Naturalia non sunt turpia. Još da se i zbog toga stidim. Lijep si mi ti mladac. Pogledaj samo ove grudi. Kao jabučice. Čovjek bi odmah zagrizao. Pa ove nožice, da pamet čovjeku odnesu. Kakve čarapice ima đavolić! Hi!"
I nato je stari Semić počeo pucketati jezikom.
Martin se stresao od gađenja. Pokušao je da se digne sa mjesta, ali cijelo tijelo bilo mu je teško kao od olova.
"Smilujte se! Pustite me odmah!" povikao je očajno. "Strahota, kakav si ti glupan!" grohotao je njegov otac. Daj... Daj... još i zaplači!... A što ti se tako tresu ručice, i otkad si takvo nevinašce? Kakav je to đavolji misterij? Do vraga, otac sam ti, pa moram da se stidim. Doduše, kadgod sam pomislio na sina, još dok te i nije bilo, nisam očekivao nikakvog genija. I pravo je bilo što sam slutio. Pa i pravo mi je. Još pravo nisam sebi ni predočio tog mog budućeg sina i već me spopala želja da ga imam. Sina! Sina hoću! Idiota! da me zabavi starca kad mi dotešča život. Ne mrgodi se! Sad je već gotovo. Ne mogu te sad opozvati, kad si se već rodio. Čekaj... čekaj... odmah ću ti pokazati nešto drugo da te utješim.
I nato je stao listati po knjizi i tražiti nešto.
"Evo... evo je!"
Kad je Martin ugledao sliku, što mu je pokazao otac, stresao se. Kakvo užasno priviđenje. Pred sobom vidio je sliku svoje majke. Premda joj ta žena što ju je gledao nije nimalo sličila, osjetio je da je to ona. Oko usnica lebdio joj je razbludan smijeh. S tim posmijehom smiješila se ona njemu, svom sinu! Gospode! učinilo mu se kao da će sići s uma.
"To! To!" poviknuo je pobjedonosno njegov otac. "Ona je to! I lijepo nam je bilo! Što smo onda za te znali kad smo slavili naše medene mjesece?!"
Martin je s gnušanjem i užasom okretao glavu, ali slika mu je neprestano lebdjela pred očima. Uspjelo mu je da se digne sa stolca, ali taj čas uhvatio ga je otac za ruku, kao s kliještima.
"Kuda? Kuda?" vikao je. "Zatvaraš oči pred istinom! Ne možeš je podnijeti. Je li? Je li moj istinoljubivi mudrače?! Što onda. Tako je bilo. Pa ako je bilo, nije bilo u vječnost! Skrhalo se sad sve! Glava oćelavila, brkovi posijedjeli, zubi pootpadali. Sve je otišlo do vraga."
I kad je Martin opet pogledao svog oca, vidio je sad staračku njegovu glavu. Briljantne je igle nestalo. Oko vrata imao je prljavu ogrlicu. Lice mu je iznakazio perverzan posmijeh.
Martin je pokušao da se oslobodi, svom snagom trgnuo je rukom i nato su obojica pala na pod. Osjetio je kako ga je otac uhvatio rukama oko vrata i davio ga.
Martin je glasno kriknuo i probudio se, dršćući na cijelom tijelu.
Kad je otvorio oči, ugledao je nad sobom svoga oca, a na dnu kreveta stajala je Ana obučena u crnu haljinu.
- Hajdemo! - govorio je otac drmajući ga za ramena. - Hajdemo, da joj lijes kupimo, našoj mučenici.
Martin se stresao kad ga je čuo i okrenuo se prema zidu.
- Hajdemo! - govorio je njegov otac, i samo zato da ne sluša njegov glas, skočio je Martin s kreveta i spremio se da pođe. Kad mu je Ana pružila šešir, opazio je na njemu crni flor.
Sad istom u tom času, kad je vidio taj crni flor, sad kao da je prvi put jasno pojmio da je njegova majka mrtva. Sve dosad pričinjalo mu se kao san.
Glasno je zajauknuo i pao preko kreveta. No kad je opet začuo očev glas, trgnuo se, uzeo šešir i pošao s njima na ulicu.
- Mogla je ona... mogla je još poživjeti da smo je čuvali - kazao je putem njegov otac.
- Ti to govoriš! - povikao je Martin stišćući pesti. - Ti ubojice!
Petar Semić problijedio je. Šutio je sve do trgovine sa ljesovima, a onda je opet nešto kazao. Tad se Martin nije više mogao da svlada i nastao je skandal.
Dogodilo se ovako.
Kad im je trgovac ponudio neki vrlo jednostavni lijes, okićen zlatnim papirićima, rekao je njegov otac:
- Ah! Dajte nam nešto najjeftinije. Što će njoj svetici, ti zlatni papirići?! Ta ona je sad ionako u nebu. Što da se za smrtne ostatke bacamo u troškove?
Martinu se zamaglilo.
- Gade - povikao je i stao ga udarati šakama po glavi. Ništa nije vidio. Tukao ga je kao u nekoj pjanosti. Ana je vrisnula i bacila se među njih da ih rastavi. I trgovac se umiješao. Tek sada vratila se Martinu svijest.

V.

Prošla je godina dana.
Martin Semić prebolio je svoje materijalističke doživljaje. Svede li se konačno sve na materiju, dobiva li se odgovor što je materija i ovi fantastični oblici života koje gledamo oko sebe? Materijalistička teorija ubila je samo materijalnog osobnog boga. No zar Pavao apostol, koji je slično doživio, ipak ne propovijeda Boga? I oni su božanstvo neprolaznog Boga promijenili u prolaznu sliku, sličnu prolaznim ljudima i pticama, i "četveronošcima" što plaze.
Sumnje koje su već u Semiću oborile jedan svijet, nisu se ni sada stišale.
Rezultanta ljudskog mišljenja sastoji od određenog broja komponenata, kojih smo svjesni i nesvjesni. No ne događa li se da jedna komponenta, do koje naknadno dolazimo, odlučno promjenjuje broj rezultanta? Sokrat je pošao sa stanovišta da ništa ne zna. I tada je Semić došao do toga da je pjesma ono što mi najodlučnije mislimo da znamo. Istine su čovjeku kao pužu kućica. Istine su materijalne kao i bogovi. Nema istina. Nema ih! Ljudi, pošto su tu, moraju da žive, a istine im trebaju kao i kisik, hrana, svjetlo i toplina. Semić je opet osjećao Boga, o kojemu nije imao nikakvih predodžaba. On je postojao, jer je duša njegova zahtijevala.
Semić je vidio kako na sve strane nestaje vjere u Boga i u najširim slojevima. No većina ljudi bila je premalo religiozna da ga iznova traži. Ostavši bez vjere, trpjeli su oni besvjesno. Semić je vidio oko sebe, što se uvijek u historiji događalo, kad su narodi gubili vjeru u svoje bogove. U masama su se razriješili najniži instinkti. Svuda je zavladao razvrat. No što je značio taj razvrat? Semić je vidio u tom očaj za izgubljenim Bogom. Kroz opojenost bježe ljudi od svijesti. U ono stanje kad duša daje. Kad najjače svoje daje. Kad se nad svih pet ćutila spušta mrak i duša sama nesvjesno dolazi u doticaj s nekim nepoznatim, novim o tajanstvenim svjetovima.
O, kako pusto je u ovom trodimenzionalnom svijetu.
U njegovoj duši probudila se neka apstraktna ljubav prema svim ljudima. Sve je opravdavao. Nikoga nije osuđivao. Dobivši ćušku po jednom obrazu, on je pružio i drugi: Dopustivši svakomu da čini nasilje na njegovoj duši, on je posvema izgubio svoju ličnost. Svaka volja je grešna. I kada je u početku osjetio pobunu u sebi i ćušku uzvratio ćuškom, on je još istog dana bio kažnjen za svoj čin. I za najmanji grijeh bio je najokrutnije kažnjavan.
Je li to bilo ludilo, fiksna ideja ili slučaj? Ne! Kazna je uvijek dolazila neminovno. U svakom slučaju bez ijedne iznimke.
Otada je jedina knjiga što ju je Semić nosio uza se bila "Novi zavjet". Tu je nalazio rješenje za sve svoje krize.
Najmanje jedanput u mjesecu opio bi se do besvijesti. Kriza ujutro. Krvave podbule oči u zrcalu. Bjeloočnica isprepletena finim crvenim nitima. Lice zaplakano. Iznakaženo i iscereno od smijeha. Boli, boli, mnogo boli bilo je u svakom potezu njegova lica. Lice, kojega su doživljaji iskrivili u masku neprijatnu ljudima.
Oči bolesne, ugašene, stale bi tek u pijanstvu sjati. Tek onda moglo se u njih gledati bez neprijatnog osjećaja. Zasjale bi. Kao da su se nekakve zavjese u njihovim dubinama razmaknule. A iza njih bila je mrtva duša. Kao malo mrtvo dijete. Na odru. U bjelini. Opkoljeno sa mnogo svijećica. I mnogo malih žalosnih anđelića. Bijelih kao vosak u crnim haljinicama. I sve je bilo nepomično. Do otajstva nepomično. Obasjano mrtvom bijelom svjetlošću.
Možda se sve to moralo dogoditi zbog toga da podnese što mu se kasnije u životu događalo. Mati je njegova istom kasnije stala umirati u njegovoj duši. Otkidala se i bolju čupala iz njegove duše. Onda poslije pogreba učinilo mu se to tek časoviti rastanak.
Sve bijesne osjećaje što su se u njemu javljali, kad je gledao svog oca, raskidao je u svojoj duši. Sjedio je na divanu i promatrao ga nepomičan kao mrtvac.
Osjećao je samo čamu i umor. Umoran je bio od ljudi što su se oko njega kretali. Umoran od ulica kojima je prolazio. Umoran od razgovora što ih je slušao. Sve to toliko puta čuveno, viđeno, doživljeno, gubilo se u sivosti i njemu se činilo kao da u ovom gradu živi sam u nekom gluhom, praznom prostoru.
Tada se jednog dana dogodilo i to da je Ana rodila mrtvo dijete. Najstrašnije kod svega toga bilo je to da je otac djeteta bio Karlo Žgalin. No Martin je i tu osjetio samo sudbinu. S njim se već dogodilo to da je, saznavši za taj slučaj, razgovarao sa Žgalinom na ulici kad su se susreli. Ha! Ha! On mu je čak i ruku dao na rastanku.
Žgalin, da, to je bio vrlo čudnovat tip. Čovjek ljubezan na sve strane, koji je imao prijatelja među vođama svih političkih stranaka. Nijedna promjena na vladi nije ga nalazila nespremna. Njegovo mišljenje uvijek se podudaralo s mišljenjem čovjeka s kojim se razgovarao. Nalazeći se između dva protivnika on je tako vješto namigivao i s jednim i s drugim, da su obojica vidjela u njemu svog prijatelja. Jednom riječi, moglo ga se označiti kao vrlo darovitu političku kokotu. Imao je veza na sve strane. U gradu nije bilo nijedne važnije ličnosti s kojom on ne bi bio dobro poznat. Postizavajući svoju karijeru, on nije pravio nikakvih velikih skokova. On se pomicao naprijed sporo, ali stalno. Do sada stekao je sjajnu advokatsku pisarnicu u sredini grada. Vrlo fina odijela je nosio, vrlo fine cigare pušio. Automobila još nije imao, ali svake se nedjelje bar jednom u njemu provezao gradom. Jednakom je vještinom razgovarao s jednim političarom, kao i s jednim boemom. Govorio je s klerikalcima i s komunistima, a da se nikad nije znalo je li on klerikalac ili komunista. O njemu se sa stalnošću moglo utvrditi samo to da je ljubezan čovjek.
Sve slikarske izložbe polazio je i gledao na slike očima skromnog znalca i oduševljenog poštivaoca umjetnosti. On je bio onaj koji je na dan otvorenja izložbe prvi pohrlio da stisne ruku slikaru koji je izlagao. Književnike je usrdno molio da mu šalju knjige s njihovim potpisom. Svakako s potpisom! On je dospijevao na sportska igrališta, u kazalište, na sve koncerte i na sve javne skupštine. Gospođe je upravo očaravao svojim plesom i ponašanjem. Imao je dapače dosta ugodan tenor, i mogao je da se sam prati na klaviru. Kad se o kojem evropskom piscu stalo da govori ili piše u novinama, on je prvi naručio cjelokupna njegova djela! Uvijek je bio u prvim redovima. Pod Austrijom i u Jugoslaviji! No unatoč tome, nitko ga nije mogao prekoriti zbog nedosljednosti. On je postizavajući svoju karijeru graciozno proplesao vanstep kroz sve političke Scile i Haribde. Iza njega nije ostajalo ništa, izim možda malo njegovog ljubljenog parfema od miješanog cvijeća.
U jednom džepu imao je bizarnu dozu za cigarete, a u drugom još krasniju za cigare. A nalazile su se kod njega uvijek vrlo rijetke i cigare i cigarete; eto, i s ovakvim sitnicama je začaravao.
U svom rodoslovlju s majčine strane imao je dva vrlo zaslužna muža iz ilirskog preporoda. On je to kakvom zgodom istaknuo na vrlo skroman način. On neće da odatle crpi nikakvu korist. On hoće da ga se cijeni zbog njegovih zasluga. On se mora pokazati dostojan svojih slavnih pređa.
Stan njegov odisao je čarom skromnog poklonika lijepih umjetnosti. Bilo je tu i čarobnih ćilimova i svakakvog narodnog veziva. Istok i zapad. On je bio orijentiran na sve strane. Čak i to se desilo da je baka njegova oca bila Srpkinja, što je on i to tako rado isticao kao i ona dva zaslužna ilirca s majčine strane. Dogodilo se i to da je njegov sluga Johan, što je stajao u predsoblju, bio Slovenac. Nasamo je s njim govorio njemački, a pred društvom iskrivljenom hrvaštinom, koja je imala da bude slovenski jezik.
On je bio dijete svoga vremena.
Žgalin je poznavao Nietzscheova natčovjeka, stajao je i sam "nad stvarima", a u unutrašnjosti svoje sobe čak i nad moralom. Možda mu je samo prirođena skromnost branila da te svoje ideje ističe u javnosti. A možda i što drugo. Uostalom, on je u običnom životu bio nazora da su sve filozofije pretjerane.
Žene, to je možda jedino bilo što je on iskreno volio. To je čak bila i njegova slabost...
Sad je kod njega bila služavka Višnja. Mlada djevojka. Nije imala više od osamnaest godina. Kad ju je prvi put vidio, imala je na sebi tanku crvenu bluzu s bijelim okruglim pjegicama. Dojke su joj se pod bluzom bujno crtale. I stasita je bila. Opaljena suncem. Kad se smijala, vidjela su se dva niza bijelih zubi.
Kod Žgalina bila je prvi put u službi.
Prva tri dana činilo se kao da je Žgalin ni ne primjećuje. Tada je treće noći na prstima ušao u sobu gdje je spavala Višnja. Ona se smjesta trgnula i uspravila u krevetu. On je sjeo do nje i počeo je grliti.
Višnja se otimala.
- Ne! Ne! Ja neću! Tako neću - branila se Višnja. - Ja hoću samo u poštenju.
Tako su govorile sve seoske djevojke. Žgalin ju je grlio i sve obećao.
Nekoliko noći poslije njega ušuljao se u sobu Johan. Dan kasnije donio joj je Žgalin jednu haljinu, Višnja se nećkala da je primi, ali haljina je zaista bila prekrasna.
Kad ju je primila, Žgalin je naglasio:
- To je zato jer si bila dobra one noći.
Višnja je te riječi prečula.
S Anom, tu je doista imao neprilika! Da bar djeteta nije bilo! To je još bila jedina utjeha, da se dijete rodilo mrtvo. No ni to nije bilo sve. Onaj odrpanac Petar Semić zaustavio ga je već nekoliko puta na ulici, kad je bio u društvu s vrlo uglednim osobama i počeo je vikati na njega. Bio je to neizrecivo gadan prizor. Stari Semić najprije je vikao, a onda najednom stao bi se smješkati i zamolio ga čik od cigarete. Žgalin mu je dao cigareta, ali on ga je i slijedeći put zamolio čik. I ruke je raširio da ga zagrli.
- Kako ste nesuđeni zete?! - vikao je stari Semić nasred ulice.
To je bilo strahovito. Ugled mu je kvarilo. S Martinom je bilo lako. On je shvatio filozofski, a Anica je bar isprva bila preponosna da mu se prva javi.
Samo taj stari Semić! On je postao Žgalinova sablast.

VI.

Martin Semić sjedio je u jednom kutu kavane sa Ernestom Sinnom, mladim đakom filozofije, koji je bio namješten s njim u istoj redakciji. To je bio jedini čovjek s kojim se Semić družio u posljednje doba. Sjedinila ih je osamljenost, koju su oba osjećali u svom životu. Sinn nije klonuo kao Semić. On je još uvijek vjerovao u pobjedu, premda je proživljavao skoro isto tako teške krize kao i Semić. Martin mu je prvi put, kad se s njim sastao, otkrio svu svoju dušu.
Po staklima na prozorima tuckale su stravično kapi kiše i činilo se kao da se od prozora do prozora vuče nevidljiva neka siva sablast, udara avetskim svojim prstima o prozore i viri beznadnim svojim očima u gusti mrak soba.
Svjetiljke na ulicama bile su ugašene. Bijele kuće zagrebačke imale su u toj noći boju mrtvaca, koji već nekoliko dana leži u grobu.
Krošnje stabala, zasađenih uz pločnike, bacale su sjene po fasadama kuća i činilo se od njih kao da pauci hvataju u svoju mrežu cijele kuće, ulice, čitav grad, i bolesnim snima pune umorne ljudske mozgove.
Sve to dolazilo je ovamo u kavanski kut, gdje su sjedila njih dvojica. Obojica razorenih nerava. Obojica rezignirana.
Semić je pio rakiju. Sinn pušio je cigaretu. Pića nije uzimao nikakvoga.
Razgovarali su o tom što treba da čine. O društvu. O radu pojedinaca. Pleli se u filozofskim teorijama. Raščinjavali mnoge stvari do besmislice. Svađali se. Padali u časoviti zanos. No obojici im je u očima bilo nešto zajedničkoga. Crno neko uvjerenje, zaraslo već u živce, u meso, u kosti, zapisano u sve stanice mozga, a to je bilo da nemaju vjere u oživotvorenje nijedne ideje o kojoj govore. Sve to htijenje jadno je i sliči iverju na crnoj površini rijeke, koja teče, teče stalno, neminovno teče i sva se ruši u neki beskrajni ponor.
Te njihove misli, to su niti kiše. Jedna pa druga. Jedna. Jedna. Jedna. Milijuni kapi. Plešu uzduhom. Lete. Lete. Jure. Padaju. Tu u crnom mračnom uzduhu. U beskraj, u beskraj!
Pred Martinom na stolu ležao je rukopis što ga je čas prije pročitao Sinnu. To je bila novela u kojoj je čovjek opisao halucinacije jednog čovjeka posve rastrojenih živaca.
Sinn je shvaćao sve to, jer je i sam slično osjećao ali on se zbog sebe bunio protiv svega toga. On je želio život zdravlja i napora. Ono nešto njemačke krvi u njemu bolno je osjećao to posvemašnje rasulo duše.
- Ah! - reče on mahnuvši rukom. - Ništa nema ogavnijega od neurastenika. Ovako do kraja ubijenih, kao što smo mi današnji ljudi. Kultura ubija nerve. Ta pomisli samo što će biti kad taj pauk neurastenije, histerije i modernog ludila rasplete svoje mreže iz gradova u provinciju i mala, mala seoca. Kad čitavo čovječanstvo bude hipersenzibilno. Onda će se zemlja pretvoriti u takvu kloaku, kakva mi se danas čini naša ucrvljala duša. Trebat će je onda probušiti od jednoga kraja na drugi. Rupu napuniti dinamitom i rastepsti u milijune komada, ovaj najdosadniji od svih planeta.
Semić se usprotivio:
- Sa stanovišta modernog čovjeka ima samo jedan grijeh, i to: buniti se protiv diferenciranosti svoje duše, koju čovjek plati, makar i tako da rastroji sve svoje nerve. To je kukavičluk. Izdaja sebe samoga. Nije negiranje, jer to je nemoguće, nego psovka na, svoje religiozne osjećaje. A moderan, kulturan čovjek, najreligioznije je i najsvetije biće. Čim je više religija u sebi razorio, gradeći nove (jer ono prvo uključuje kod njega ono drugo), za toliko se stepenica na više uspeo. Zapravo, on ništa u sebi razorit ne može. U meni postoji kršćanin: cijelo moje vjerovanje katoličke crkve osjećam još i danas, kao i materijalizam, misticizam, panteizam, koje sam već davno prebolio: sve su to stube u moje današnje vjerovanje, najviša je stepenica, na kojoj stojim. Ništa, zapamti, ništa se ne briše iz čovječje duše. Sve proživljene boli, sve radosti što smo ih doživjeli, nosit ćemo vječno sa sobom. No onaj, koji se kao mi vječno penje, tomu se jednog dana noga utrudi, a moralnu veličinu pokazat će ako u tom času bude mogao da svlada svoj očaj od umora, što mu je obuzeo cijelu dušu.
Semić je sam sebe tješio u tim riječima.
U taj čas ušao je u kavanu Žgalin. Semić se smrknuo čim ga je opazio, no Žgalin je pošao ravno prema njihovu stolu. Prijazno se nasmiješio Sinnu i pružio mu ruku.
- O, i vi ste Martine tu - obratio se žgalin prema Martinu. - Uvijek nešto pišete. Hi! Hi! Hi!
Martinu je bio ogavan taj njegov smijeh.
- Pišem - reče jetko - duboke duševne doživljaje jednog našeg karijeriste.
Žgalin se pričinio kao da je prečuo te njegove riječi. Obratio se Sinnu. Već ga dugo nije vidio. Kako? Zar još uvijek nosi cviker? Htio bi ga pokušati. A Sinn neka pokuša vidi li na njegov cviker. Prije nego što mu je predao svoj cviker, pomno ga je obrisao jelenjom kožom.
- Slabo vidim - reče Sinn stavivši njegov cviker na nos.
- Čudnovato! Ja na tvoj vidim posve dobro - primijetio je Žgalin samo da nešto kaže. Izvlačio se iz škripca.
Tada se opet obratio prema Semiću.
- Da, vidite! Skoro sam posve zaboravio. Gospođica Petrović pozivlje vas sutra u četiri sata na čaj. Čuješ, Sinn, i ti bi mogao doć.
Martin se trgnuo.
- Gospođica Eva? Dobro. Ako treba, ja mogu doći.
To bi bio njegov prvi susret s njom. Osjetio je kako mu srce udara.
Tako se zaboravilo na Semićevu ujedljivu primjedbu.
Sinn se ispričao da ne može doći. Baš u to doba zaposlen je u redakciji.
Žgalin je pripovijedao anegdotu s posljednjih izbora. Ponudio ih je s cigarama.
- Pušite, vi prokleti boemi! - rekao je kraj toga.
Poslije anegdota sa izbora stao je pripovijedati o jednoj pilani u Lici, gdje i on sudjeluje svojim novcem. Završio je s apoteozom na ličke šume i vodopade. Spomenu je usput kakvih krasnih rakova i pastrva ima u tamošnjim potocima, a ljepše ljetovalište od Plitvičkih jezera teško je naći i u Evropi.
Pozvao ih je čak ne bi li se možda izvezli za dva dana s njim na kočiji, što ju je kupio prije tri tjedna. I sjajne dvije kobile kupio je.
No Semić ga nije slušao. Njemu se stezalo srce kad je pomislio na Evu. Sutra će prvi put stajati pred njom. Slušat će njezin glas. Stisnuti joj ruku. Zagledat se u njene crne oči.
Samo što znači taj poziv? Bio je suviše neočekivan. Ne krije li se možda za tim kakva zamka. Jer to je zaista bilo i odviše sreće. A kad je on još do sada bio sretan?
Kad su izišli iz kavane, još uvijek je pljuštala kiša.

VII.

Semić je sutradan šav u zanosu osvanuo pred Evom. Cijelu noć je čuvstvovao. Nije bio ni ispavan. Tamni kolobari podvili mu se pod oči, a lice mu još jače požutjelo. Jedva da je u svemu prospavao možda dva, tri sata. Čitao je cijelu noć, i ne razumijevajući pravo što čita, i zaspao tek pred jutro. Čitavu je svijeću izgorio. No unatoč tomu, nije osjećao ni tračka umornosti. Čim je otvorio oči, bljesnulo mu u glavi da je to napokon onaj veliki dan kad će se s njom prvi put razgovarati. Kad će prvi put iz njega progovoriti kraljević. Srce mu udaralo, a duša bujala. Poletio ulicom lagan kao perce.
Eto dakle!
Zar je dovijeka mogla ostati tajna Evinom srcu njegova ljubav? Ne! I do nje su doprli njegovi uzdasi i nevidljivo ožarili njezino srce.
Ta on još dosad i nije živio i sad će uz nju poživjeti! Pa makar je nikad i ne zagrlio. Makar je dovijeka gledao iz kakvog mračnog kutića.
No na Žgalinu i Evi nije se opažalo nikakvo uzbuđenje. Oni su hladnom znatiželjom upirali svoj pogled u njega, a katkada se čak zagledali i osmjehnuli se. Baš kao da se čude, čemu sve to njegovo pripovijedanje, kad ima zapravo neka mnogo važnija stvar o kojoj bi sad trebali da govore.
No unatoč tomu, Martin je govorio neumorno i sa zanosom.
Tek odjednom zapitala ga je Eva:
- A zar vam dostaje za život ta vaša plaća što je dobijete u redakciji?
- Ne! Nipošto! Nipošto! - požurio se Martin da joj odgovori. - Za ovakav život, kakav bih ja htio, ne dostaje mi. Tek toliko je da čovjek ne umre. Puno puta moram da posuđujem, a to me neizrecivo ponizuje. U takvu položaju čovjek i nehotice počinje da mrzi ljude, kao i sušičavci, koji svaki put kad ispljunu malo krvi, znadu da se približuju smrti.
- Da! - prekinula ga je Eva. - Zar ne? Vi uzdržavate svog oca.
- Jest - kazao je Martin poslije male stanke, ni ne razmislivši čemu to njezino pitanje. - Ja ga uzdržavam, premda ga ne podnosim. Strašno je s njim živjeti u istoj kući. Iza svake njegove riječi skrivena je zloba i zavist. No unatoč tomu, ja sam mu uvijek podlijegao. Shvaćao sam ga i praštao. Premda, ako čovjek do kraja provede tu tezu, onda na koncu mora da zaniječe i sebe sama: Ako ne usplamti na nepravdu i oprosti je sa stanovišta neke više duhovne ljubavi, onda na koncu mora da uništi onaj obilni osjećaj ljubavi. Jer ja mislim da čovjek kad ljubi, fiziološki reagira, i ako se ne radi o spolnom nagonu. Sa stanovišta sveopraštanja postane konačno čovjek ravnodušan prema svemu.
Žgalin je s posmijehom slušao te njegove riječi, a onda je porugljivo nadovezao:
- Da! I meni se čini da je ljubav oružje i lukavstvo slabih.
Semić se trgnuo i već mu je htio nešto odgovoriti, no u tom ga je prekinula Eva.
Martin je opazio na njezinu licu sličan izraz kao i kod Žgalina. Njezine usnice kupile su se na isti preziran posmijeh kao i Žgalinove. No sve to vidio je sad kao kroz maglu. Još uvijek bio je opijen od zanosa. Pa napokon, što, ako mu se i rugaju? On je osjećao u sebi toliko topline da rastopi i najprezirniji posmijeh. To što su govorili, mogla je uostalom biti obična tema za razgovor.
Koliko novih misli i čuvstva rađalo se u njegovoj duši dok je gledao u Evine crne oči. Kako su se zlatjeli njezini žućkasti pramovi kose. Eto časa kad je on, njoj sve dosad dalek i suvišan, bio u njezinoj blizini. Bilo je dakle i na njemu nešto što je nju zanimalo. Doduše, katkada mu se učinilo da ona govori malo suviše s visoka, no što je mogao da prosudi u ovaj čas? I napokon, tko zna? Možda se ona i pretvara. Iskušava ga. Ludo je odmah istresti svoje srce pred čovjekom kojega prvi put susrećemo. Koliko se puta već i on sam tako prevario! Premda, on se ni poslije toga nije ništa poučio. Šta mu je bilo do toga da se poučava!
- Vašem ocu - kazala je Eva s nekim posebnim naglaskom - kao da je premalo ono što mu vi dajete.
Semić se sjetio zgode sa tapetarom Kolosjekom i problijedio.
Eva ga je gledala ujedljivo stisnuvši usnice.
Kad je pročitala napadaj u "Maču", što ga je Semić napisao protiv Žgalina, osjetila se i sama pogođena onim člankom budući da je skoro u svemu dijelila nazore Žgalinove. O Semiću je stekla dojam kao o čovjeku koji neopravdano želi da se uzvisi nad sve ostale ljude. No kad ga je sad promatrala, učinilo joj se kao da ipak ima u njemu nešto snažna, ali njoj neshvatljiva, što je ona odlučila svladati tako da ga lično ponizi.
- Vi i vama slični ljudi - govorila je jetko Eva - prije nego što počnete da napadate u javnosti neke ljude, nazivljući ih raznim imenima, mogli biste prije svega da uredite vaše prilike kod kuće, da ne budu na javnu sablazan. Strpite se samo! Odmah će vam biti jasne moje riječi. Vi, primjerice, vi biste mogli zabraniti, ili spriječiti vašeg oca, da ne dolazi svaki čas ovamo k meni i traži me da mu dadem novaca, a to isto tražio je i od onog gospodina.
Eva je pri tom pokazala na Žgalina.
Martin ju je gledao dok je to govorila s licem na kom se odražavalo najveće zaprepaštenje. Srce mu je tuklo, a lice bilo mu je čas blijedo, a čas crveno. Usnice su mu se trzale. Na čelu pojavile su mu se kapljice znoja. Htio je da ustane, ali noge su mu bile teške kao od olova.
- Moj otac? Zar uistinu? - zalomio je rukama, a glas mu je uprepašteno zazvučao. - Kako je mogao? Kako je mogao da to učini?
Jednim udarcem bile su raspršene sve njegove sanje. I to mu je morala da kaže baš ona žena koju je toliko ljubio. I zar nikamo nije njegov otac mogao da ode nego k njoj? Svega je nestalo, i on je stajao kao ponižen čovjek, pred ženom koja se odmakla od njega u beskrajnu daljinu. A tamo negdje duboko na dnu stajao je on zauvijek izgubljen.
Na Evinu licu nije se odražavalo ni tračka samilosti. Pred njim je stajala neka posve nepoznata žena. Jer zar bi to mogla da mu kaže, ona, koju je on sebi predstavljao u svojim snima? Ne! Nijedna crta na ovom licu nije njoj sličila. - Zato ste me dakle pozvali - nasmiješio se on jetko. - Da mi to kažete! A ja sav uznesen ovamo poletio. Kao u svatove! - Posljednje riječi kazao je isprekidane nervoznim smijehom i kao u nekom bezumnom ushićenju.
- Ljubio sam vas! A sad ste me zgazili! Moj jedini san ste zgazili! Eto! Razotkrivam vam se tu pred gospodinom Žgalinom. Pa ako vam nije dosta ni to što ste kazali, ismijte me još gore! Još gore!
I nato se opet nervozno nasmijao, no samo načas, a tada najednom odrazio se na njegovu licu užasan očaj.
- Eva! Eva! - poviknuo je uhvativši je grčevito za ruku i kvaseći je suzama, što su mu tekle niz lice. - Zašto ste mi to kazali? Što ste me tako unesrećili? Zar i bez toga ne bih dosta trpio?
Eva je uzmaknula i htjela da istrgne svoju ruku iz njegove, ali on je nije ispuštao.
- Pustite! Pustite me! - poviknula je. - Što vam je. Eto... eto... tu je! Čujete li?
Martin je ispustio njezinu ruku i stao prisluškivati.
Dolje na kućnim vratima čulo se lupanje, a za par časaka brzi koraci na stepenicama.
Sav dršćući stajao je Martin nasred sobe.
Vrata su se najednom otvorila i na njima pojavila se njegova sestra Ana, a odmah iza nje, u udubini, stajao je njegov otac.
- Uđi! Uđi! Što se bojiš? - vikao je stari Semić, gurajući pred sobom Anu, koja je nekoliko časaka stajala neodlučno na vratima. - Tu je tvoj gospodin. Tvoj dragi. Neka te vidi. Neka vidi što je iz tebe učinio. Evo. Evo vam je! - govorio je vodeći Anu za ruku prema Žgalinu. - Za nju sam vas tražio! Za nju! Ne za sebe! Evo! Pijani smo oboje. Prekrasni smo! Prekrasni!
Ana je nekoliko časaka stajala nepomično, a onda pristupila Žgalinu.
- Došla sam! - progovorila je ona mucajući. - Zar je istina da me više ne voliš? Zašto me tako gledaš? Martin zna. Sve zna. Sama sam mu ja već rekla. Svi znadu. Svi! Karlo! Ti nećeš niti da me gledaš, Karlo!
I nato mu je posve iznenadno pala oko vrata. Žgalin se trgnuo i pokušao da se oslobodi njezina zagrljaja, ali ona ga je držala čvrsto kao s klještima.
- Zašto me guraš? - vikala je histerično. - Zašto? Reci! Zar me se sramiš? Reci! Zgazi me! Tuci me, kolikogod hoćeš, samo ne tjeraj me od sebe. Do nogu ću ti tvojih ležati. Kao robinja ću te služiti. Ne! Ne! Neću vikati!... Mirna... mirna ću biti! Evo, zar ne čuješ kako tiho govorim. Samo reci... reci mi da li me bar malo ljubiš? Još jedanput bar me pogledaj! Ne! Ja te ne puštam prije nego što mi kažeš. Ne!
Ana je vikala plačući i privijajući se uz njegovo tijelo. Žgalin se jedva oslobodio iz njezina zagrljaja.
- To je ludilo! Vi ste pijani! - povikao je sav crven u licu.
Martin je gledao starog Semića, koji je neprestano trčkarao po sobi. Najednom se stari Semić zaustavio kod stola, i ne obazirući se da li ga tko promatra, stao s jednog tanjurića uzimati otpatke od cigareta i trpati ih sebi u džep.
- Ostavi to! - povikao je Martin potrčavši prema njemu, i udarivši ga po ruci. Nato ga je obuhvatio s obje ruke i stao tresti za ramena.
- Gade! Gade! - vikao je.
- Ne tuci ga! - povikala je Ana, i okrenuvši se od Žgalina, poletjela prema Martinu. - On je jadan! Shvaćam ga ja! Sve ga shvaćam što čini!
- Da!... Da! - Prestrašeno je mucao stari Semić, kao u potpunoj odsutnosti duha. - Ti si vidjela kako je onaj crni pas zalajao na nas. I na tebe bi navalio da ga nisam s kamenom udario. Jesi li vidjela koliki je bio, a ja bih s rukama na njega navalio. Goloruk! I to bih za te učinio, pa makar da me je i ugrizao. A ovaj tu tući me hoće. Kao da sam ja njemu kriv? Pogledajte! Svi me pogledajte kakav sam ja jadnik!
Stari Semić raširio je ruke i zaplakao.
I zaista ga je tužno bilo vidjeti onako gologlava, raščupane kose, neobrijana, u starom izlizanom odijelu, ispod kojega je pod vratom virila zamazana košulja.
- Idemo! Idemo! - govorio je Martin, koji sad ni sam nije mogao da svlada suze što su mu navirivale na oči. - Idemo! Da! Svi smo mi jednako nesretni.
Na stepenicama je Ana još jednom glasno zaplakala, i sad je s njom, zagrlivši je, plakao i Martin. Dugo su tako stajali zagrljeni. I stari Semić, što je stajao kod prozora na hodniku, gledao ih je i sav drhtao od plača.

VIII.

U sobi bilo je mračno.
Eva je ustala da zapali svijeću, no Žgalinu se prohtjelo da ostanu u tami. Eva se pokorila, sjela do njega na divan, i zagledala se u zeleno svjetlo ulične svjetiljke, što je između gustih baršunastih zavjesa prodirala u sobu. Kad je sjela na divan, zagledao se Žgalin u njezine oči plamenim pogledom. Od tog pogleda stala je sve snažnije buktati u njoj dugo svladavana strast.
- Bojiš li se sa mnom u mraku? - pitao ju je Žgalin prigušenim glasom.
- Ne! - rekla je Eva i nervozno se nasmijala.
Sve do sada, do ove večeri bili su oni samo prijatelji. Zajedno su se šetali, pohađali kazalište, raspravljali o umjetnosti. Ove večeri gledao ju je Žgalin dosad posve nepoznatim pogledom. Učinilo joj se kao da se iz njegovih očiju ispružilo nešto u bezumnoj želji da je obuhvati i k sebi privine. Bilo je u njima nešto što ju je razoružavalo, privlačilo, uništavalo svu njezinu volju, i ako sad ispruži ruku u mraku i privine je k sebi, moći će da učini s njom sve što bude htio.
Sjetila se taj čas kako ga je Semićeva jučer grlila i privijala mu se uz tijelo. Taj prizor neprestano joj je lebdio pred očima. Od tog časa kao da se između njih razmakla zavjesa.
Dosad bila je ona mlada slikarica s mozgom punim paučinaste fantazije, koja se rađa u njoj, zbog osamljenosti što ju je okružavala sa svih strana. Pukovnik Petrović bio joj je otac tek utoliko što ju je hranio, kupovao joj haljine i slatkiše, i kod kakve svečane zgode u porodici očinski je poljubio u čelo, sam ne dospjevši da je odgaja i predavši je iz okrilja guvernante ravno u školu. Ona je za njega bila "mala ptičica", s kojom je on katkada čavrljao po četvrt sata, ljuljuškajući je na koljenima.
Njezina majka, žena posve razorenih živaca, unatoč velikoj ljubavi što je prema njoj osjećala, nije dospjela da pred njom razgali svoju dušu, a jedva da su čitav život progovorile par riječi. Ne mogavši da iskaže svom djetetu ljubav, što je za nju osjećala, mati je izbjegavala da se s njim na samo sastane, a kad bi se ipak sastale, gledala ju je u očajnoj prošnji svojim crnim melankoličnim očima, i gladeći je rukom preko plavih kosa, što su joj padale niz pleća u dvije guste duge pletenice. Te plave kose imala je pukovnikova majka. To su bili plavokosi von Tirpitz, od kojih je Eva baštinila u svoj značaj nešto hladno i oholo. No oči bile su majčine. Samo ne ugašene, nego sjajne i pune života. Na časove su se zasjenile, i tada bi joj i lice poprimilo majčine crte. I duša bila je majčina, zanoseći se i plamsajući u samotnim sanjarijama.
Kad je došla vijest o smrti njezina oca, kojega je raskomadala granata njezinoj je majci pala kap. Otada je mogla samo sjediti u naslonjaču, tupo piljeći preda se po čitave sate. Od tog doba posve su pobijeljele njezine crne kose, u kojima je dotad bilo jedva nekoliko bijelih niti. Umirala je tiho od sekunde do sekunde. Gasila se kao svijeća.
Tko zna, što bi bilo s ocem da je ostao na životu? On se suviše osjećao Nijemcem, i on ne bi tako lako u Jugoslaviji prišio epolete i odrekao se svojih mnogobrojnih odlikovanja. On se ne bi bunio, ali bi se povukao u svoju sobu, i odatle ne bi više izlazio.
Takvi su po ćudi bili svi oni von Tirpitz.
Iz te kuće pune mrtvačkih uspomena odbjegla je Eva među bezbrižni umjetnički svijet. Tu se u atelijeru, pred stalkom uz dosjetke njezinih drugova prekidala nit njezina neobuzdanog mračnog čuvstvovanja.
U atelijeru se upoznala sa Žgalinom, koji je dolazio na sve izložbe i kupovao slike. K njemu ju je privlačila njegova nimalo sanjarska narav, blistava rječitost i fina ironija kojom je on omatao sve svoje riječi. Posve se predala njegovom uplivu. Nastojala je da govori kao on; da s njime jednako misli i čuvstvuje. To je imalo da stiša kao sordina preobilne osjećaje što su se u njoj javljali. Nosili joj zaborav. S vremenom su joj se čak na licu i oko usnica pojavile njegove crte. To je Martin primijetio odmah kad ju je pogledao.
No s vremenom stale je u njoj prevladavati prava njezina narav. Pokušavala je da ga predobije za svijet svojih sanja, no Žgalin je s finom ironijom otklonio ta uzdušna putovanja. On je hodao po zemlji. No time je želja u njoj samo jače porasla, i kad su joj na koncu svi napori ostali uzaludni, izrodio se njezin osjećaj u potajnu mržnju. Konačno je izabrala posljednje sredstvo počevši da s njim očijuka, ni ne primijetivši kakvoj se pogibelji izvrgava. No činilo se kao da je Žgalin i sad ostao ravnodušan, premda je potajno čeznuo za njezinim zagrljajem. Praveći se nevješt, kao da ništa ne opaža, puštao je da njezina neustrpljivost raste sve više i više. Polako primicao se svom cilju, ne htijući da pri tom išta žrtvuje. Njezine oči sijevale su u polumraku. Sjedili su posve blizu i tijela su im se doticala. Žgalin se svladavao. Prohtjelo mu se da se igra s njom. Da muči razbludno sebe i nju.
- Da, sad doista nema ni razloga da se strašiš dok sam ja uz tebe. No kad čovjek sam ostane u ovim sobama, mora da se osjeća u njima duboka tišina kao u grobu. Rastresene misli sve se više sabiru, a isprva nejasni osjećaj straha raskida ih jednu za drugom. Svih slika nestaje i sve više i više raste u duši strah. Dugo, beskonačno dugo, ništa se ne čuje. Niti sekunde se ne čuje. I vrijeme kao da je stalo. Tada kakav iznenadni slabi štropot otkine dušu od posljednjeg logičkog uporišta i ona počinje da se talasa od najmanjeg priviđenja. Iznenada osjetiš da tamo iza zavjesa netko stoji. Dah ti staje, srce udara, ali se ne usuđuješ ni pomaknuti, jer bi i najmanji štropot probudio tisuću nevidljivih sablasti, što vrebaju sa svih strana.
Žgalin je govorio skoro šapćući, gledajući prema zavjesi. Osjetio je kako je Eva zadrhtala.
- Jednoć, kad sam u mraku izišao tamo u predsoblje, da uzmem šešir sa klinčanice, opazio sam u mraku pred sobom čovjeka u vojničkom odijelu. Stajao je uspravan i ukočen kao lešina. Prepoznah tvog oca. Brzo upalih električno svjetlo, no u predsoblju nije bilo više nikoga. Sav uzbuđen ušao sam ovamo u sobu, i ništa ti nisam kazao, ali kad sam se pogledao u ono veliko zrcalo, opazio sam da sam blijed kao smrt.
Od straha, što ga je osjetila kod Žgalinovih riječi, Eva se posve razbudila od svoje strasti. Sad je tek razabirala kako je malo trebalo da mu podlegne. Ne! To nije bila ljubav, što je ona prema njemu osjećala.
- Što, zar ti vjeruješ u sablasti? - nasmijala se Eva usiljeno.
- Ha! Ha! Ja da vjerujem u nešto što je tek priviđenje časovite uzbuđenosti mozga? Sve to bilo je za me samo časovita senzacija i ništa više. Ja vjerujem samo u ono što mi život može da dade. Ni u kakve sablasti, nikakve sudbine, nikakve prekogrobne kazne, ni u kakav prst božji. Zar da se zbog časovitog nepravilnog udaranja srca bojim prići k onoj zavjesi? Ta ja znam da tamo nema nikoga. Evo! Pogledaj!
Žgalin je ustao i, približivši se prozoru, odgrnuo zavjesu. Stajao je časak na mjestu i smiješio se, a tada je opet sjeo do nje na divan.
- Ne! Ni u šta ne vjerujem! - Govorio je glasom koji je sav drhtao od strasti. - Vjerujem u ljepotu, kao što je tvoja. U nju vjerujem! Ljubim je! Ljubim tvoje crne oči! Tvoju plavu kosu! Tvoje tijelo što tako opojno miriši. Sve drugo, Eva, laž je... laž, glupa koprena, koju treba odbaciti i biti lijep kao bog! Što tako dršćeš? Zar nemaš snage da je odbaciš? Ja ću je odbaciti. A ti mi vrati to poljupcima. Da!... Tu!... Na tim usnicama hoću da ugasim žeđu, a onda; kad više neću moći da ih ispijam, onda... onda neka me nestane... Još... još... da... do besvijesti!
Žgalin se posve nagnuo nad nju, upijajući svoje usnice u njezine, i najednom je po poljupcima, kako mu ih je odvraćala, osjetio da mu se posve predaje.

*

Kasno u noć probudila se Eva na divanu. Ležala je obučena. U sobi nije bilo nikoga. Žgalin je već davno otišao. Kad se sjetila što se dogodilo, osjetila je prema svemu tomu neopisivu odvratnost. Sama se sebi zgadila.
Okrenula se prema zidu i pokušala da ponovno zaspi. Nepodnošljivo joj je bilo sve čega se i sjećala. Kako bi lijepo bilo, kad bi mogla da zaspi, i opet kad se probudi, da se ne sjeća ničega više. Sni da odnesu sa sobom sve u zaborav.
Uostalom, možda i sad spava. Možda je sve ono samo gadan bludan san.
Žgalin je izranjao negdje u beskonačnoj udaljenosti i odanle joj se cerekao. Ništa osim odvratnosti nije se u njoj javilo, kad se sad sjećala na njega. Kako se dakle moglo sve ono dogoditi?
U onom času ona nije mogla da mu se odupre i sad je zgažena ležala pred njegovim nogama.
Pa ipak, možda ga ona i sad ljubi. Možda je sve ovo čamno raspoloženje. No kad se sjetila posljednjih njegovih riječi, što joj je dobacio, ona ga više nije mogla ljubiti.
Ležala je do njega i pitala ga još omamljena poljupcima:
- Ti me ljubiš? Je li?
- Ljubav? - nasmijao se cinično Žgalin. - Zar nije bilo lijepo i ako ne nazovemo to ljubavlju? Čemu taj romanticizam?
To joj je kazao nakon što mu se prvi put podala!
Eva se grčila na divanu i grizla usnice do krvi.
Vidjela ga je kako sad smiješeći se korača po ulici. Možda leži sad kod druge žene, i ako ga ona upita za Evu, on će joj kazati to isto što je i njoj kazao.
Ne! Tako nije moglo ostati!
Eva je morala čim prije pronaći nešto čime će mu se osvetiti za njegove riječi, koje mu ona nikad neće oprostiti.
Čim prije! Čim prije!
Pa i onda ako kraj toga i samu sebe uništi.

IX.

Sve do onog dana kad se Martin susreo s Anom u stanu gospojice Petrović, sve dotle stajao je visoko u njezinim očima. Ana ga je gledala odozdo i s poštivanjem. Što sve nije nalazila pod onim dugačkim čelom!
Što su svi oni u kući bili prema Martinu?
Njegovo ime spominjalo se u novinama, a u društvu sa Žgalinom hodao je kao sa sebi jednako ravnim. Žgalin može biti hulja, ali on je ipak gospodin, i to je značilo nešto ako se on s nekim družio!
S kakvim strahopočitanjem lijepila je marke na "Mač", i pisala adrese na pasice! Radovi njezina brata štampali su se, a pošta ih je raznosila na sve strane.
Kad ju je jednog dana Martin poslao u tiskaru, vidjela je na kakvim se velikim strojevima štampa njegov list. Sedam ili osam ljudi bilo je zaposleno oko štampanja. A svi su oni radili za njezina brata.
Premda je bila krojačica, a onda konobarica, ona je ipak bila gospojica. Kad joj se Žgalin približio, onda je to samo potvrdilo mišljenje što ga je imala o sebi. On s njom nije govorio kao s ostalim konobaricama. A konačno, zar bi mu ona i dopustila da se kako drugačije ponaša?!
Po njezinim riječima mogao je prosuditi da je ona nešto više od obične konobarice. A to se opažalo i na njezinoj vanjštini. Ona se češljala različito od ostalih, a često je mogao da je zateče kraj kakva romana. Kad mu je kazala svoje prezime, odmah ju je zapitao je li u rodu s Martinom. Ona mu je kazala da je sestra, i to je djelovalo na Žgalina.
Kad je drugi dan došao, Žgalin joj je sad sam donio jedan roman!
U nju je bio zaljubljen natkonobar Antun, no na to se nije ni osvrtala, premda je Anton posjedovao čitavu dvokatnicu, pa čak i zemljište sa vinogradom.
Zar se već zbog brata mogla udati za jednog konobara?!
Natkonobar Antun bio je vrlo neugledna pojava. Sve su mu se djevojke smijale. A Antun ju je ljubio i kad je rodila mrtvo dijete. Prvi mjesec uklanjao joj se s puta i izbjegavao razgovor s njom, ali to je bilo samo zbog toga da je poštedi. No Ana je i sad bila hladna prema njemu. Nije htjela niti da mu u lice gleda dok je s njom govorio. Jednog dana joj je čak toliko dodijao da je otišla u drugu restauraciju. Sada joj je pisao pisma.
Zaista smiješan čovjek!
Konačno je jednog dana posve izgubila nadu da će postati Žgalinova žena. Počela se družiti s Pepom, a od nje se naučila mnogo toga što joj se sviđalo.
- Kad si već i dijete s njim imala - svjetovala ju je Pepa - onda se bar nekako time okoristi. Što imaš od te glupe oholosti? Žgalin je bogat pa neka plati.
Ana se isprva nećkala, ali s vremenom je nestalo te njezine oholosti. Prvi put napisala mu je pismo, a kasnije je sama k njemu dolazila po novce.
Kad je već pošlo, onda neka ide!
Nikoga nije štovala - ni sebe samu! - samo. Martin stajao je visoko u njezinim očima. Samo pred njim se stidjela i strepila.
No poslije one zgode kod Eve pala mu je aureola. Te iste noći napio se Martin i dva prijatelja donijeli su ga kući na rukama. Ležao je na podu, a lice bilo mu je crveno i podbuhlo.
Nad njom je odsad stajala samo Pepa. Ona se nije ničega stidila. A to se baš i svidjelo Ani.
Napokon se i u stan k Pepi preselila.
Petar Semić ostao je sam u kući.
Neko neugodno čuvstvo straha obuzimalo ga je dok je sam prolazio tim sobama. Sve ga je tu podsjećalo na njegovu mrtvu ženu. Na stijeni visila je njena fotografija. Na polici stajao je njen crni molitvenik. U ormaru su se još uvijek nalazile njene stare haljine. I kad se spustio mrak, cijelu noć gorjela je svijeća u sobi gdje je spavao.
Svake se noći nešto čulo. Kao da netko hoda po sobi u papučama. I pod bi zaškripao. Katkada je to bio miš, što je protrčao iz jednog kuta u drugi, ali katkada se nije moglo razabrati odakle to potječe.
Ni Martina nije bilo kod kuće. Spavao je u redakciji na divanu.
Stari Semić otišao je na jednu gradnju i prijavio se kao zidar, ali tako ga nijesu htjeli da prime i dali mu tačke da vozi ciglu i pijesak.
Sad je hodao po ulici sav zaprašen i poštrcan od vapna. Često se nije prao po osam dana.
Tjelesni napori dobro su djelovali na njega. Prestala ga je mučiti besanica, ali svijeća je svejedno gorjela čitavu noć u njegovoj sobi. Sad je bio sam kod kuće, i nikoga nije imao koga bi mučio. Počeo je dosađivati ljudima na gradnji. Pojavljivao bi se u svim kutovima, otkrivši i najmanju nepodopštinu, ako se gdje dogodila. Imao je izvrstan njuh. Nedavno je zatekao na slami u sobi jednog zidara sa radnicom. Odmah je poletio i priopćio to paliru. Ako je netko ljenčario, odmah je to on otkrio. No zato se događalo da bi iznenada odnekle kroz daske pljusnuo po njemu mlaz nečiste vode, i tada se uzalud mučio da nađe krivca.
Taj zlobni ludi starčić s škiljavim pogledom svima je postao nesnosan.
Žgalin mu se jednog dana, kad ga je saletio na ulici, zagrozio stražarom, i od onda ga se klonio, ali na ulici nije propuštao zgodu da mu ne iziđe u susret.
Zlobno smiješeći se stao bi pred njega, duboko bi mu se naklonio, a šeširom bi zamahnuo sve do zemlje.

X.

Između Ane i Pepe došlo je do svađe. Malo da se nisu potukle. Pepa je postala ljubomorna na stražmeštra Kordića. Tom zgodom stala je Ana zahtijevati od Pepe neke haljine što joj ih je posudila, a Pepa, da joj uzvrati, ispripovijedala je sve što je znala o njoj. Spomenula je čak i zgodu s tapetarom Kolosjekom. Pa i to kako ju je sitničar Cvek istjerao iz svog dućana.
- To je tvoje gospodstvo! - nasmijala se u basu Pepa.
Ana je skoro zacičala od uvrede kad se rastala s Pepom. Taj gad, kojemu se ona, gospojica, pridružila, pa da je tako uvrijedi. Ona joj se mora osvetiti! Samo kako?! I tada je najednom pomislila: "Kako bi bilo da pođe za Antuna?" Ta on bi je jedva dočekao! Sve vrijeme dosad nametao joj se. Samo jednu riječ trebalo bi da kaže i on bi na sve pristao!
Što zato, ako ga ne voli! U svilu će se kraj njega zaviti. I sva tako u svili, i sa šeširom provest će se kraj Pepe. I ne samo Pepi, i Žgalinu, i cijelom svijetu osvetit će se. Nikad u svojoj duši neće biti sretna; ali bar ljudi će misliti da je sretna i zavidjet će joj!
Očima punim suza odlučila se Ana na osvetu.
Još isti čas, kad je to naumila, otišla je da potraži Antona.
Susrela ga je na ulici.
"Gle! Ima kožnati kaput. Pa ne čini se tako neugledan!" pomislila je da se utješi, i najednom otkrila je na njemu koješta što joj se svidjelo.
Poslije toga opet su se nekoliko puta sastali.
U tim razgovorima ona je sama povela riječ o ženidbi, i Anton ju je zaprosio. Ana je to napeto očekivala, a kad mu je rekla da pristaje, stislo joj se srce. Bilo joj je da zaplače. No kada se sjetila na osvetu, i olakšalo joj je.
Anton je bio dobar čovjek. Ni jednom riječi nije spomenuo prošlost. Čemu da ispituje? Premda Anton nije glup, a da ne vidi da je s Anom drukčije od onda, kad ju je prvi put vidio.
No eto, i sad kad je i on gospodin, pokazao se kao čovjek.
Konačno, možda je i dobro da se sve ovo s njom dogodilo. Poslije svega, što je dosad proživjela, gledat će ga drugim očima. I uvijek će on biti onaj što ju je digao iz blata. Lukavac je Anton! Možda je i sad trijumfirao nad njom, a možda joj se čak i osvećivao.
Već s onim što je dosad kod njega vidjela bila je zadivljena, a on je još veliki adut držao u rukama, kojim je mogao da je do kraja pokloni. On, bivši konobar Anton, bio je sada poslovni drug doktora Žgalina! Dogodilo se da su obojica imali uložen novac u veliku ciglanu, što se nedavno podigla u jednom provincijalnom mjestu. Njegov novac sastao se sa Žgalinovim novcem. Izjednačio ih. Čak i u stan Žgalinov odlazio je s velikom crnom mapom pod pazuhom.
Danas su druga vremena nastala.
No sve to spomenut će Ani možda za godinu dana.
Ana se preselila k njemu u stan.
A kakav je samo bio taj stan? Dva kožnata naslonjača. Divan. Pisaći stroj. Olašteni pod. Na stijeni visilo je veliko zrcalo, a kraj stola stajala je košara za otpatke od papira.
Na vratima je bila posjetnica.
Sve je to imao Anton!
Trebalo je još svašta učiniti prije ženidbe, a Ani se žurilo, strahovito joj se žurilo. Ana kao da dosad i nije pomišljala na što se odlučila, a bilo joj je nesnosno kad je pomislila da će još možda proteći i dva mjeseca prije nego sve bude svršeno. Jer ona je htjela da se već drugi dan proveze u kočiji kraj Pepe. U svili. I sa svim sitnicama, kako je zamislila. I pokrenu bi nabavila. Koprena joj se taj čas učinila kao nešto osobito.
Odmah, nakon što je pristala da pođe za Antona, pohitala je ravno k Martinu. Učinilo joj se kao da je učinila nešto nedopustiva. Martin je trebao da joj odobri tu odluku. I sad se iskukuljio da ga poštuje.
- Morala sam! Morala sam! - stala mu je govoriti sa suzama u očima, kad ga je našla. - Idem za njega, premda ga ne ljubim. Praštaš li mi, Martine, što to činim. Ne! Njega nikad neću ljubiti! Samo onog jednog sam ljubila i nikoga više. A sad, eto, idem za ovoga. Idem, i svi koji će me vidjeti, mislit će da sam sretna. I njega ću maziti, kao da ga nadasve ljubim, a kad budem sama, znam da ću plakati! Znam, pa opet idem! Ne zamjeri mi, Martine! Što to činim, ako i nije dobro, sebe ću prva žrtvovati.
Iako se vrijeme vuklo, kako se Ani činilo, dan svadbe se približavao, a trebalo je još mnogo što pripraviti. I sam Anton počeo je maštati o raznim potankostima. Sa starim Semićem bilo je svaki dan gore, i nije ga se više moglo pustiti da se skita po gradu.
I Anu je to smetalo, i stidjela se upravo, dok ga je gledala, no kad je jednog dana Anton spomenuo da bi starca trebalo nekamo spremiti, vikala je Ana:
- Što? Zar ti smeta?... Smetam li ti možda i ja. Što? Misliš li da ćeš me kupiti tvojim novcem?! Idi! Ne trebam te! On je moj otac! Moj!... Razumiješ li me? Što? Možda me iz milosti uzimlješ?
- Pljujem na tvoju milost! Ako ne vjeruješ... otići ću, sad, ovaj čas od tebe!... Ja te ne trebam! I ne volim te!... Drugog volim! A tebe nikad ni neću voljeti!
Anton je stajao pred njom tako zbunjen i zaprepašten da se i ona sama ražalila, kad ga je pogledala.
- Ana! - zatepao je kao dijete. - Kako bih ja da te ponizim? Pa što sam ja nego jednostavan čovjek! Kako bih mogao?...
Ana, kad ga je čula, nije se više ni ljutila na njega, i poviknula je možda samo zato da odagna bol što ju je osjećala:
- Idi! Idi! Pusti me! - i tada zaridala. - Zašto baš ja sama moram da toliko trpim?
No sa starim Semićem doista je trebalo nešto učiniti. Strah pred neprijateljima, koji sa svih strana na njega vrebaju, tako je porastao da mu je život posve dodijao. Jednog dana legao je pred očima svih njih na tramvajsku prugu da se ubije. Dosta mu je već svega. Sakupio se svijet. Došao je konačno stražar i odveo ga na redarstvo.
Anton je zaključio da ga spreme u ludnicu.
Jednog dana stala su kola društva za spasavanje pred kuću, i tad su ga izveli iz kuće i odveli.
- Evo, vlastita djeca vode da me ubiju! - vikao je dok je ulazio u kočiju. - A što sam im učinio? Kola su bila žuta, a dva pomoćnika sa ljubičastim kapama, što su sjedili na boku, neobično su djelovali na sve što su se sakupili da promatraju taj prizor.
Stari Semić bio je vrlo mršav, a lice bilo mu je obraslo bradom.
Anton je bio prisutan kog svega toga, naređivao zapovijedi i posjeo ga u kola. Svi prisutni gledali su Antona sa strahopoštovanjem. Taj će uvesti red u onu kuću!
Stari je bio miran. Samo, zaista, strašno je izmršavio. Odijelo je visilo na njemu.
Sad se popeo u kola. Do njega sjeo je čuvar i kola su krenula. Svi su gledali za kolima. Na cesti bilo je mnogo djece i kočijaš je zažviždao. Svi su čuli taj žvižduk i svidjeo im se.

XI.

Eva je odlučila da ode u inozemstvo.
Tri tjedna iza toga umrla je njezina majka. Smrt je došla iznenada. Našla ju je u naslonjaču. Položili su je u sobu gdje je visila slika pukovnika Petrovića.
Na lijesu bio je samo vijenac što ga je kupila Eva. Žgalin nije poslao vijenca, pa nije došao čak ni na sprovod. Tek treći dan poslije ukopa došlo je kratko pisamce, u kojem je sa par konvencionalnih rečenica iskazao svoju sućut.
Dan kasnije došao je i on sam.
U posljednje doba dolazio je Evi vrlo rijetko.
Kadgod je odlazio od nje, odlučila je da ga dugi put ne primi, no kad se pojavio, on je sa par riječi slomio njen otpor.
Ona mu se šuteći podavala, lažući sve poljupce i zagrljaje što mu ih je uzvraćala. On je to primjećivao, ali nije se odavao ni jednom riječi. Čemu da bude psiholog? U posljednje doba nije mu išlo tako sjajno, i on se nije mogao odreći svoje nakane da se bogato oženi. Na ženidbu s Evom nije pomišljao. Da li ju je ljubio? Na to pitanje nije mogao odgovoriti.
A Eva? Zar ona nije ovisila o njemu, iako je mislila da ga ne ljubi? Ona ga je ljubila a da i sama to nije znala. No trebalo je tog ljubljenoga baciti do svojih nogu, da cjelovi, koje mu ona bude uzvraćala, budu iskreni. Kad je plakala nad majčinim lijesom, onda to nije bilo samo zbog gubitka što ju je snašao. U tim suzama bilo je gnjeva zbog odsutnosti Žgalina.
No kad je on došao, bila je hladna kao led. Sva u crnini. Kako je lijepa bila! Kao kraljica!
Nakon što su govorili neko vrijeme o smrti njezine majke, stao je on pripovijedati o Aninoj udaji.
Eva ga je mirno saslušala. Pokazala mu je da je njegove riječi ne zanimaju. Poslije njegovih riječi nastale su duge pauze. Činilo se kao da danas nije mogao izbjeći intimnijem razgovoru. Ona mu je zatvarala sve izlaze sa šutnjom. Namjesto odgovora, ona mu se smješkala žmirkajući, i u tom posmijehu bilo je koketerije, mržnje i prezira. Ni načas nije dopustila da joj se približi, i daleko od tijela ispružila je ruku, kad ju je prinio svojim usnicama da je poljubi.
Rukom podbočila se o naslon, a noge je prebacila jednu preko druge, tako da joj je ispod suknje virio list skoro do koljena, obučen u crnu svilenu čarapu.
S takvim ljudima, kao što je Žgalin, postupalo se jednostavno.
On je grickao u neprilici donju usnicu, a kroz cviker sjale su njegove oči. Takvu ženu da izgubi?! Ne! Nikada! U posljednje doba muči ga dosada. Tko ju je osim nje mogao da razagna?! Nitko!
Eva je pušila cigaretu. Kako čudnovato se smiješila!
- Ako tako dalje pođe - primijetila je kad je spomenuo Aninu ženidbu - ostat ćete doskora bez svih vaših ljubavnica!
Žgalin se nasmiješio. - Ja i ona nikad se ne bismo mogli složiti. To se samo u pričama događalo da su kraljevići ženili guščarice. Priča se svršava sjajnim pirom, no da je pisac priče došao u bračne odaje poslije godinu dana i napisao nastavak, izgubila bi priča tim nastavkom sav svoj sjaj.
- Ne smatram kao mezalijanku brak između činovnika i građanske kćeri - upala mu je Eva u riječ. - Ženi ne treba onog njegova stručnog znanja, a zapravo su samo skripta sa sveučilišta ono što ih dijeli jedno od drugoga. Od njega se, kad stupi u brak, širi samo miris marljivosti i par uobičajenih društvenih fraza. To je sve što on donosi!
Dok je Eva govorila, glas joj je zvučao oholo i porugljivo.
Žgalin je primakao svoj naslonjač k njezinom, no - isti čas se ona odmaknula. To ga je malo smelo, ali začas se snašao.
- Vi dakle putujete u inozemstvo da nastavite vaš slikarski studij. Što? Dakle, na koncu pobijedila je umjetnost.
Evi su zasjale oči. U licu je malo poblijedjela. Na usnici lebdjele su joj neizrečene riječi, no ona je hotimice zastala nekoliko časaka.
Žgalin je čvrsto upro svoj pogled u nju.
- Ja putujem - izgovorila je Eva radosno, ali s nekim skrivenim osjećajem - s mojim zaručnikom. Da sama odem, to ne bi imalo smisla. Gospodin Braun, onaj simpatični gospodin, sa crnim bojadisanim brkovima, vi ga stalno poznajete! - to je moj zaručnik. Malo je star, ali zakleo mi se da će me maziti kao lutku. Čarobno čavrlja o umjetnosti. Sve dosad, kazao mi je, bio je zaljubljen u zbirku starog porculanskog posuđa, što mi ga je već jednom pokazao u svom stanu, a sad, kaže, da ljubi mene. Kako fino prihvaćao je i doticao se tog posuđa. Kao da na svakom prstu ima za taj stari porculan po jedan poljubac. Ha! Ha! Što me tako čudnovato gledate? Ja pogađam vaše misli. Da, uzimljem ga iz hira. Jer neću nikog drugog.
- Što se šalite s tim starim gospodinom? - Žgalin je pokušao da se nasmije, ali mu nije uspjelo.
- Ne! Ja se nimalo ne šalim! - Eva je to kazala ozbiljno, skoro svečano. Sad se sjela, ali samo na oslon od naslonjača. Opet je provirila njezina divna noga u svilenoj čarapi.
- Što čujem? - nastavila je jetko podbočivši se jednom rukom. - Vi ste postali poslovni drug Antonov.
Žgalin je pocrvenio.
- Da... zajednički smo uložili, nekoliko dionica. To je sve.
Osjetio je da ga je oborila. Divna i nepristupačna stajala je nad njim. Mržnja i uvreda, što ju je sad prepatio, pretvarala se u njegovoj duši u nezatomljivu želju da ta žena bude njegova, samo njegova.
- Eva! - pristupio je on k njoj, ispruživši ruke da je zagrli.
Eva ga je uhvatila za ruke i lagano odgurnula od sebe.
- Ne! Ne! Ostavite me!
- Ja neću da vas ostavim! Ne! Ja ne mogu bez vas da budem!
- Do viđenja! - poviknula je lagano smiješeći se, a tada je pošla ravno prema vratima, što su vodila u drugu sobu, i kad ih je zatvorila, čuo je kako se ključ dva puta okrenuo u bravi.
Žgalin je poletio prema vratima.
- Eva!... Eva! Otvori mi! Na čas!
No iz druge sobe nije se ništa čulo.
Tamo je stajala ona, blijeda i nepomična na sred sobe s bijesnim posmijehom, slušajući njegove korake kako se gube.
Tada je polagano na prstima pristupila prozoru i kroz malu pukotinu među zavjesama opazila je dolje u vrtu njegova pogrbljena pleća.
On je odlazio.

XII.

Martin ide kroz kišnu noć i bodu ga zeleni traci uličnih svjetiljaka. Grči se na cijelom tijelu. Ulica kojom ide spušta se niz brijeg. Kuće su male. Ruše se u mračni ponor. A on je nad svim tim kućama. I on je čuo za Evine zaruke. Ali što? Zar je smio da dođe pod njen prozor. I Sinn ga je ostavio. Otišao je u Beč na sveučilište. Sinoć su se rastali i Semić se tako opio da je na putu do kuće pao na cestu. Pa što, za koga da se čuva? I sad je pijan. Pred jedan sat otišao je Žgalinu da mu potpiše namiru za predujam. Žgalinu! Kako je to podlo i nisko! Ne, isprika da će odraditi, ta ne vrijedi. Ta nije stišavala savjest. Ne! Pa ne! Trebalo je pustiti sumnjama, bolima, uspomenama i mozgu, rasplamtjelom od nekoliko čaša vina da jede dušu. Vlastiti orlovi da jedu vlastito meso. Stišati se mrk kao pećina, kad nad njom prolazi oluja. Ali on u svom životu nije nikad kazao taj "ne". On je kraljevski prezirući sebe sama ispružio ruku kao prosjak. I novac mu je spržio dlan kao užareno željezo. Puna mu je duša sramotnih žigova.
Uspomene pritišću dušu, sputavaju je, i sad hramlje, tetura, kroz blato.
Nikad više neće biti poleta! Nikad više neće uzletjeti. Mrak na svim prozorima. Ljudi su zatvorili kapke pred njim i pogasili svjetla u svojim sobama.
"Ne! Ne! Ne, trebalo je reći!" viče glasno kroz noć. Sreća je što nitko ne ide tim putem i što mu je bar tako dopušteno da olakša dušu.
Jedan prozor sam svijetli u čitavoj noći: Mlad čovjek bez kaputa sjedi za stolom i piše. Pred njim gori svjetiljka sa zelenim zaslonom. Jedna sjena pomakla se zidom. To je njegova mlada žena, što je prošla sobom. Ona je pošla sigurno posve polako i na prstima.
To je jedan njegov prijatelj što se nedavno oženio.
"Raditi! Živjeti! Sveti rade i životu!"
Martin čuje kako on radi. Čuje kako se tamo gore na njegovu stolu pomiče pero po papiru. Čuje tok njegovih misli u mozgu. Čuje sve to kao muziku, što s onog okna obasjava čitavu ovu noć. Sve se to smije s onog prozora ovom mračnom mutnom kaosu.
Zlatni trak duše u noć.
Martinu su cipele šuplje, ulazi voda i moči mu nogu. A od noge penje se blato, pretvoreno u apstrakciju, u dušu. On ide dalje.
Između njega i onog prozora pada blatna zavjesa kiše. Zastire ga sve više i više. Jedan zaokret i svega nestaje.
Ulica se talasa pod nogama. Duboko u kanalu klokoće voda.
A tamo u njegovoj sobi puze stjenice po zidu. Miš glođe papir u ormaru. Zrak je napučen sablasnim mislima njegova oca. Slike na stijenama već su davno popljesnivjele od vlage. Okrugla ura na zidu stala je. Žohar bježi u kut k peći. Vrata su zaključana.
Ključ ima Anton!
Tu je umrla jednog dana njegova majka. I on je onda pao preko divana. Njegovo pusto i uskipjelo srce odalo je počast mrtvoj majci.
Pred tom kućom stala su kola i odvezla njegova oca u ludnicu. Siromašan otac! S kakvim luđačkim dostojanstvom ušao je u ona žuta kola.
Tu je godine i godine slušao kako se proždiru njegov otac i mati. Riječi su bile zmije što sikću.
I sestru je tu vidio, kad je prvi put pala u blato i vratila se kući. Tu su na sve ove prozore prošli kroz sobe pogledi nepoznatih ljudi iz susjedstva. Obešćašćena kuća. Obešćašćena porodica!
Martin više i ne spada u društvo. Sve propada pred njim. Sve bježi i uklanja se. I odnekle neki nepoznati deran fićuka za njim porugljivu jednu ariju. Fićuka i skakuće s noge na nogu.
Siromašni deran!
Noć zastire. Kiša pije svjetlo.
Martin je došao do jedne posve osamljene krčme. Sjeo je u kut i popio je sav novac što ga je danas dignuo. Bio je ponosan kad je izišao, jer još uvijek nije teturao.
Misli trnule su se jedna za drugom, i pijan posmijeh zasjao je na njegovu licu. No sve to on je opažao. Gle, tijelo tetura, a duh sve budno promatra.
Kad je izišao, bila je ponoć.
Sjetio se da je danas krabuljni ples.
Pošao je tamo. Na ulazu nije bilo više nikoga. Neki gosti iz kavane, što su htjeli da probdiju noć, ulazili su. I kakav slučaj! Tu posve uz njega stajao je Žgalin.
I on pijan: Žgalin.
I gospodin doktor radosno odvraća:
- O, Martine! - Iskreno, zanosno i od srca.
- Dođite! Dođite! Tu ste na leđima malo zamazani od zida. Gdje ste tako pokisli? Ne smeta! Danas je ionako krabuljna noć.
Već na stepenicama, gdje gore velike žarulje, silaze i ulaze preko crvenog saga gospođe u raznim nošnjama. Gole napudrane ruke mirišu. Sredovječni vitez zaviruje u ogoljele grudi svoje pratilice. Ona je samo lice prekrila crnom maskom. Suknje su joj do koljena.
- Pogledajte kakve noge!... Koliko ženskih nogu! Kako se miješaju mirisi.
Žgalin je u crnu odijelu. Bijela košulja naškrobljena na prsima.
- Pjesnik, autor, urednik... nova maska! - upoznaje Martina nekoj gospodi i gospojicama. Gospođe podigle lornjete. Uostalom, Martinovo odijelo je još uvijek prilično dobro. Samo cipele. Tko će gledati sad na cipele. Srca su se već uzdigla! Svi bivaju sve opojeniji i opojnost prelazi s jednog na drugoga.
I Martin se šali:
- Dolazim u maski prvog kršćanina! - I svi se smiju toj uspjeloj šali. Kako ga ipak svi s poštivanjem gledaju kad ga Žgalin uvodi ispod ruke. Na sve strane širi se od njega miris miješanog cvijeća.
Martin i nije previše pijan. Sreća se i njemu koketno smije. Španjolki je pala lepeza. Martin se sagnuo. Vješto sagnuo! Dignuo je i poljubio tamo gdje ju je držala ručica Španjolke i predao joj. S poklonom! U znak zahvalnosti, ona se nasmijala dvjema crvenim usnicama. Dva krvava poteza na bijeloj svili. Oh! Što sve ne izmišlja Martin! Tu je društvo! Koliko lica! Glazba započinje. Parovi lete i kovitlaju se i lete ispod zlatnih svijećnjaka. Kraj zrcala! Kraj naslonjača ih kroz lornjet gledaju oči majčica. Tada Martin diže čašu. I kako bruji glazba, tako bruji i njegovo srce. On ju diže, finu, kristalnu čašu i nazdravlja.
Društvo mu plješće i on je ispija. I najljepša gospođica za njihovim stolom ne ispija. Njemu je pruža. Da je on ispije. Martin je hladnokrvno ispija. Mirno sjeda na stolicu. I nije ništa. Tek čuperak kose pao mu na čelo. Bubanj udara osobito!
Kraj njihova stola na galeriji neprestano prolaze. Svi bi oni što prolaze htjeli prisluhnuti jednu Martinovu riječ. Vide ga u društvu sa Žgalinom! Žgalin mu toči šampanjac. Pa i oni mu sad pružaju ruke i priznaju genijalnost. I oni što su jutros okrenuli od njega glavu. Ali eto, čas je došao! Spoznali su i pokajali se!
- Pijano dijete! - govori gospođica u krinolini za Martina.
- Markizice! Anđele moj! - uzvraća Martin - Niste vrijedni, draga masko, nego da vas sažalim, kad se upuštate u razgovor s ljudima poput mene. Sad pazite, dobro zamahnite lepezom i otpuhnite ovu vašu neopreznu pohvalu!
Martin govori odjednom posve u baroknom stilu.
- Čašu! Čašu mu dajte! Neka nazdravi! - Pierot - policajni pristav, daje mu čašu.
- Vi, vi ste zvijezda jedne plave noći! I kad sutra budem sjedio u onoj istoj krčmi u kojoj sam i danas sjedio, sijat će onamo kroz malo okance. Tad ću dignuti onu malu čašicu od prostog zelenkastog stakla, iz kojih se pije u onakvim krčmama, dignut ću je prema okancu ispod zavjesice i osjetit ću u tom času kako se moja prosta čašica pretvara u kristalnu kupu šampanjca, a na dnu njezinu sja zrno bisera!
I opet glazba. Martin nadvikuje glazbu. I dolje opet lete parovi. I među njima je crni domino. Cello se sad čuje. Cello samo od sve glazbe.
- Bravo Martine! Bravo! - Pljesak. I barokna gospođica sama donosi još dvije boce šampanjca. Pierot otčepljuje. Hi. Kako pišti to piće! Daju mu tanjur pun kolačića. Zemičke sa šunkom.
Martin mora sve pojesti. Mora!
- Usta otvoriti! - odjekuje zapovijed. - Zemičku na usta! Zubi na posao! U želudac s njom!
Martin sluša zapovijed. Pet žemičaka za redom otputovalo je u njegovu utrobu.
- Zar će moj duh moći da sa sobom ponese toliko žemičaka? - primjećuje Martin.
- Ha! Ha! Izvrsno!
- Dobro! - zauzimlje se Žgalin. - Poslije ovako duhovite primjedbe možemo ga zaista osloboditi daljnjih žemičaka!
Prijedlog je prihvaćen. Martinu predaju čašu šampanjca. Sad se već dogodilo i to da je tajanstveni domino već nekoliko puta pogledao gore na galeriju. Baš za ovaj stol. Tko je? Tko je taj domino?
Barokna gospođica, koja je poslije Martinove nazdravice postala središtem društva, nezadovoljna je jer Martin gleda nekamo u neizvjesnost. Dolje preko ograde. Sa galerije. Doista, prilično duboko. Tamo gdje se kovitlaju parovi. Sad je baš vanstep. Crni domino privija se tijelu jednog toreadora.
- Sad zdravicu šampanjcu! - zahtijeva gospođica sa krinolinom.
- Šampanjcu! Šampanjcu! - odjekuje u društvu.
- Inače mu više ne damo ni kapljice! - oduzimlje Pierot Martinovu čašu.
Martin se odmah diže! On je spreman. Odmah! Ali sa čašom u ruci! On je skroman, ali to ne bi podnijela ni njegova skromnost da nazdravi praznih ruku. O! Nazdravicu šampanjcu, pa bez čaše. To bi zaista bio apsurd!
- Čašu! Čašu mu dajte! - zapovijeda gospođica s krinolinom.
Martin je već stajao. Ne! Još nije teturao. I čaša mu je predana u ruku, koju je držao ispruženu već nekoliko časaka.
Netko u društvu govori.
- Pst! Nazdravica! Mir!
- Gospođice! Gospodo! - počeo je Martin.
Pst! Mir.
- Sada, gospodo, dok tamo dolje izdiše cello svoju dušu samo zato da bi lijepe noge zapisale na sjajnim podovima nekoliko zamamnih krivulja; i sada, gospodo, dok dolje negdje jedan domino leti iz naručaja u naručaj; sada, kad nad ovom sjajnom našom zabavom, punom maska, zrcala i zlatnih svjećnjaka, uzalud tucka kiša po krovovima i žljebovima, a samotni tornjevi zebu u crnim visinama; sada, gospodo, hoću da nazdravim otkupljenje i zaborav od tuge, što je osjeća nesretni današnji čovjek, nesretno čovječanstvo! O! Gnusan je život! I mi u našim bijelim i sunčanim danima svi potajno preziremo sivu gospu dosadu! Ah, njezin ogrtač kako se vije za tramvajima, za kolima, što lete kraj nas prolaznika po ulicama! Turobno je u svijetu spekulacija! I zato treba, gospodo, da pozdravimo onoga koji je moćan, da nas riješi uspomena jednog dana. Onoga što prebire našom dušom i najljepše u njoj nalazi. Onu mitsku tekućinu, koja daje zaborav od svega i liječi kao san! Tom olimpijskom napitku, što daje posebni čarobni ritam našim riječima, i nadvija nad njih sjajnu aureolu; tom piću, koje je uzrok da lijepe nožice tako lagano lete preko parketa, a duša poplavila crne oči, što se smiju ispod crne maske onog domina, koji sad plešući gleda nas; to piće, eto, sad pozdravljam! Pozdravite ga i vi, jer u ovoj kišnoj noći zove u naše duše sunca iz dalekih sjećanja, i dijelak njega u ovim tankim čašama od finog i zvonkog stakla prinesemo na usne, preko kojih još prelazi samo naša duša pretvorena u riječi, i kojim cjelivamo kad ljubimo! Pijmo! Eto mu tako počast i nazdravica od sviju nas!
Čaše zveče, i Martin je do dna iskapio. Koliko to najednom ruku u zraku plješće njegovim riječima! Taj zanos izazivlje ludilo! Kako se samo vrte te noge... tamo... dolje u dvorani... Sve dublje je. Sve manji su igrači. Pod se ljulja i sad plešu gore prema zlatnom svijećnjaku. Stol se rasteže. Ruka barokne gospođice produljila se dok mu je pružila čašu da se kucne s njim.
Samo njegovo srce stegnulo se. U malu zlatnu tačkicu! Martin postaje sad oprezan. O! Eto Pierot je prolio čašu. Žgalin je pokapao svoju bijelu košulju. Pazite! Martin popravlja stolnjak i čisti ga od mrvica.
Svi su skinuli maske. I tada... tamo dolje... crni domino, to je Eva. Bijela lepeza u ruci. Tri čovjeka u crnim odijelima su u njezinu društvu. Ona! Ona! Sad se i njegove ruke dulje dolje u dubinu da je zagrle.
- Jednoj dami, gospodo, jednoj dami sa samotnim posmijehom i sa tri pratioca u crnim odijelima. Tajnoj muzici ovih mojih bolova. Andjelu, čija ljepota nestaje u zagrljaju prostaka. Lijepom onom fantomu, koji je tragičan jer je lijep! Njoj!
Martin ide kraj stolova i šampanjac mu se prolijeva iz čaše što nosi u ruci. Glave, što sjede za dugim nizovima stolova, dulje se u šaren pravac.
I eto sad posljednjih par kapi, što ih je donio, ispija klečeći pred Evom.
- U zdravlje one, koju sam se usudio da tajno ljubim Anđela mog!
A sad eto i glazba je stala. I sad ne stoje kraj nje samo trojica. Sad ih je bezbroj. Svi u crnim odijelima.
- Neka opet svira glazba! O! Samo jedno srce skrušeno palo je sad. I zar mislite da sam htio što zla? Ne! Ja sam htio da bar par časaka mogu kao psetance da skakućem do nogu ove gospodjice!
Čaša mu je pala na pod i otkotrljala se do Evinih nogu, a evo Martin četveronoške skakuće. A i ona je tu. Blijeda, lijepa i dršće.
- Ustanite! I sad ga hvataju ruke i dižu ga.
- O, Pierot! O, Žgalin! O, servus! Ne odvodite me! Kud ću! Kiša je! Noć je! Nigdje tamo nema čovjeka!
Konačno su tu u sobici! I divan je tu! Kako? Odakle taj divan?
Polegli su ga! Da! Sad će spavati! Zaspat će! Sa milijun suza u očima. Eto, već i spava. I eto, ti, što su ga doveli, vraćaju se u dvoranu.
Spremili su ga! Spremili!
Spava! Svima je odlanulo.
Kapelnik se popeo opet na svoje mjesto i daje znak za valcer.

XIII.

Karlo Žgalin sjedi u naslonjaču u svom stanu. Nasuprot je veliko zrcalo. Posve slučajno sjeo je u taj naslonjač. Dulje od jedne sekunde ne smije da promatra svoju sliku u zrcalu, i mora da obori oči. Kad bi bar smogao snage da se digne i sjedne u drugi naslonjač! Ali ne može, i sjedi kao prikovan. Ruke su mu se spustile niz tijelo kao da su od olova. Sad je opet digao glavu i gleda u zrcalo. Sili se da promatra svoju sliku. Lice mu je upalo i obraslo bradom. Oči su mu duboko upale, žućkaste su, a pogled mu strši.
Zar je tako jako mogao propasti u mjesec dana?!
To je kad čovjek pliva niz mutnu rijeku. Pliva. Bog zna kako dugo. Tad jedan vrtuljak. Vir, što u nekoliko sekunda povlači u dubinu.
Dva dana poslije onog plesa izlazi u opozicionalnim novinama vijest da je poznati pristaša u redovima te i te stranke doktor Karlo Žgalin bio za vrijeme rata u službi Austrije. Otkriven je tajni spis, koji sadržava Žgalinove klevete najodličnijih ljudi. Sve je to bilo štampano s velikim slovima na prvoj stranici lista s naslovom: "Tko je doktor Karlo Žgalin?" "Taj poznati bezdušni ženskar, koji je upropastio već mnogo gospođica i povukao ih sa sobom u ponor razvratnih orgija, doživio je da ga je nedavno djevojka iz odlične ovdašnje porodice odgurnula od sebe, kad je pokušao da joj se približi. To, što je s njim kao čovjekom i mužem učinila ta gospođica, to sad čini s njim narod, kao s narodnim izdajicom. Malo niže odštampavamo spis po kojem se svako može osvjedočiti o njegovu sramotnom i izdajničkom djelovanju. Što će na to reći naši protivnici?"
No Žgalin je dosad imao veza sa svim strankama, pa i s tom koja ga je napala.
Drugi dan je u političkim novinama u dugom odgovoru, gdje se također napadalo narodnu izdajicu, nalazilo između ostaloga i ovo:
"Zar se gospoda više ne sjećaju da je čovjek, kojega se sad farizejski odriču, dugo vremena nalazio baš u njihovim redovima, a ako ne mogu da se sjete, onda neka potraže one narodne članke što ih je Žgalin lanjske godine napisao u njihovu vlastitom organu, odakle sad na nas dižu hajku. Fuj!"
Dulje od tjedan dana pljuvale su međusobno stranke jedna drugoj u lice, a obje po Žgalinu.
Ime njegovo povlačilo se po svim novinama, a jednog dana čuo je pred svojom kućom jednog raznošača novina kako viče:
- Još... o narodnom izdajici... Karlu Žgalinu!"
Žgalin je poslao ispravak u sve novine. Nešto što je bilo napola isprika, a napola opovrgavanje. Novine su donijele tu vijest vrlo skraćeno i s opaskom.
On je isprva pokušavao da se smije svemu tomu. No kad je s kim na ulici počeo da o tom govori, nitko se nije smijao. Sva lica bila su hladna i zabrinuta. Čak i s Antonom kad se razgovarao, i na njegovu se licu opažala promjena. Kad su se rastajali, dao mu je Anton ruku ni ne pogledavši mu u oči.
Dogodilo se čak i to da je nekoliko njegovih prijatelja okrenulo glavu kad su ga vidjeli na ulici.
Od dana do dana bivalo mu je sve jasnije da je svršio.
To je bio užasan i prvi udarac u njegovu životu, i on ga nije mogao da podnese. Šaka je pala po njemu i oborila ga na zemlju.
Jedva se malo oporavio, dolazile su uvijek nove nezgode. Jednog dana čita u skrižaljci valuta da je dolar pao za dvije krune, a on ima sav svoj novac uložen u dolare. Ah što? To je tek prolazno!
Sjedi u naslonjaču i lice mu se rasteže u ravnodušan posmijeh. Tada uzima cigaru iz škatulje i puši.
Dva koncipijenta rade u prizemlju i obavljaju mjesto njega sve poslove. Njega već nema osam dana u uredu. Tek kad je nešto osobito važno dolazi k njemu jedan od koncipijenata, i tada načas odlazi u ured. Ruke mu vise mrtve niz tijelo kad se spušta niz stepenice. Načas se zaustavi i napravi prstom na zidu kakav god znak.
Drugi dan je dolar opet pao za dvije krune. Među domaćim vijestima nalazi se bilješka o valutnoj krizi, i nadodano je da je kriza prolazna.
No dolar dnevno pada. Svota što je Žgalin dosad gubi velika je; skoro kao trećina njegova imetka.
Zima je već dugo otpočela, ali pada samo mokar snijeg izmiješan s kišom i topi se na pločnicima. Niti na krovovima ne zadržava se. Poslije kratkog vremena opet pada kiša.
Gnusni sivi dani proviruju između baršunastih zavjesa u Žgalinovu sobu. I šum tramvajskih kolesa topi se na blatnim tračnicama. Tope se koraci prolaznika. A kad samo malo pogleda iza zavjese dalje na ulicu, sve se crni od kišobrana. Ha! Ha! A dolar pada! Lice mu se iskrivljuje od boli.
Sjeda glasoviru i ustaje poslije prvih akorda. Strašno je čuti te zvukove u ovoj sobi, kao u kući u kojoj se nalazi mrtvac. Sad već drugi put sjeda na stolčić i svira. Prkosi! Zvukovi lete. Kao divlje zvijeri penju se na stolice, na stolove, na ormare. I laju tamo. Lete zavjesama. Propinju se na nogama. Bacaju sav namještaj. Vrata se otvaraju i u sobu ulaze nevidljive osobe. No Žgalin ih i ne gleda. I svira još luđe. Smije se. Izobličilo mu se lice od smijeha. Tada najednom osjeća nešto hladno na leđima. Kose mu se dižu na glavi. Kad je posljednji put preletio prstima preko tipaka, začuo se strašan disakord. Kao urlikanje. Okrenuo se. No u sobi nije bilo ničega. Samo sivi mrak. Zapalio je svijeću kraj nota. Opet svira. No sad mu je još više mraka za leđima. Ustao se tada i zapalio sve žarulje u sobi. One na kaminu. Nad stolom. I one tamo što stoje sa strane kod zrcala. Da. Sad!
I sad dok on svira, ulazi u sobu mlada žena. Sjela je kod stola. Glavu je podbočila i slušala ga. Po šuštanju razabrao je da joj je haljina od zelene svile. Premda je ne vidi, zna da ima vrlo lijepo lice.
Nikad još u životu nije je vidio!
Posljednji zvuci zanijemjeli su pod njegovim prstima. Posve polako okrenuo se on na stolici. I doista, tamo je sjedila žena, no baš taj čas kad se okrenuo, rasplinula se u mračnom kutu kraj kamina.
Smije se, ali osjeća da mu se trza donja usnica.
Kad se opet okrenuo prema klaviru, ona se opet vratila na isto mjesto. I gleda ga. Osjeća njezin pogled na svojim leđima.
"Što je to? Ludilo?" pomislio je.
Pozvonio je, i kad je ušla služavka, zapovijedio je da mu donese bocu vina. Vino je stajalo u ledu i sad ga je popio već dvije čaše za redom. Na ormariću kraj kreveta stoji mali srebrni tanjurić s morfijem. Kad ne može spavati, on ga samo malo lizne između dva prsta. Ho! Onda je opet sve dobro.
Kad je danas uzeo u ruke novine, dolar je opet pao za dvije krune. Uzeo je papir i olovku i računa. Svota je već strahovito narasla. Dvije trećine imetka je izgubio. Dalje čita! Među vijestima piše da mu je izgorjela ciglana. Sve dionice pretvorile su se u pepeo. Tako je sad uz njega nastradao i Antun. Nevidljivi prst pokazao je na ciglanu. Sad je u plamenu. Što o tom misli njegov poslovni drug Anton? Ha! Ha! Na sav glas se razgrohotao. Papir na kom je računao zgnječio je i bacio na pod. Pri tom je posve neznatno zaškrgutao zubima.
Sad već snijeg pada u gustim pahuljama. No na ulicama je još uvijek blato. Tek krovovi su se malo zabijelili.
Čeka Evu. Ali Eva ne dolazi. Još od onda! Od onog plesa je nema. Više puta padne na divan i grči se od žeđe za njezinom blizinom. Svako jutro prekapa među pismima, što dolaze poštom. Sve poslovna pisma. On ih i ne čita, i nepročitana šalje ih u ured.
Kad se onda, spremivši pijanog Martina u garderobu, vratio u dvoranu, on joj se približio. Eva jedva da je s njim progovorila nekoliko riječi.
Kad se vratio na galeriju, tamo je doista bilo prazno ono mjesto gdje je sjedio Martin. Ustao je i odnio je u kut stolicu na kojoj je on sjedio. Činilo se kao da je još uvijek na onoj stolici ostalo nešto od Martinove prisutnosti.
Baroknoj gospođici bilo je neka vrijeme zaista žao što se Martin odviše napio, na što je nekoliko puta zijevnula i pošla da pleše.
Mora se priznati da su joj bili vrlo dosadni svi kavaliri s kojima je plesala.
Pierot - policajni pristav otišao je sa zabave vrlo raspoložen. To je bio sjajan čovjek. Čovjek koji pije samo do mjere! Trebalo je možda još samo časak da ne poleti iza stupa, kamo se sakrio, i da ne uređuje, dok je dolje u dvorani Martin četveronoške zaplesao oko Eve, ali kad je vidio s koliko ga obazrivosti vode iz dvorane, predomislio se. Njegovo nezadovoljstvo zbog toga prizora očitovalo se samo u tom što je neko vrijeme sjedio za stolom malo odviše ozbiljan. Taj prizor s Martinom unio je zaista neko neraspoloženje u dvoranu.
Svi su se zanimali za Evu! Plesači su se otimali da je ponesu nekoliko puta dvoranom. No sat kasnije ona je iščeznula. Nestalo je i glazbe. Samo kod nekoliko stolova sjedili su pripiti plesači.
Žgalin je izišao posljednji.
Eva! Kako mu je izmakla iz ruku! Ne! On nije zaslužio da ga ona zaboravi. Evo i sad diže joj u ovoj pustoj sobi čašu i nazdravlja joj. Onda odlazi klaviru i svira. Boca je istočena: Dvije boce.
I sad je u sobi sablast. Skrila se za zavjesu i gleda dolje na ulicu. Ne usuđuje se pomoliti glavu.
Prsti lete preko crnih i bijelih tipaka. Sve brže i lude. Tamo više i nema stijene! Noć zinula, a u noć lete konji i frču im se grive. Iz mraka iskrsavaju oltari, i gori na njima tisuće svjećica, a pred njih padaju žene, što izlaze iz neke sivosti. Skvrčene kleče pred oltarima, pokrivši grudi rukama i plaču zbog grijeha. Tad opet nestaje svega u mraku i u sobi je tišina. Svijeća nepomično gori. Žgalin se digao. No sad iza zavjese nema ništa. Razmaknuo ih je! Sve je razgledao. Ništa! Eno tamo u uglu nema ni rupe kuda zalazi miš.
Dugo je vremena sjedio u naslonjaču. Sad ga više ne smetaju ni sablasti ni zrcala! Pa i oko podneva kad se budi nekakav sivi stup dima i kovitla se po sobi. Slika na stijeni približava mu se sve do nosa i opet se odalećuje. Phi! I on je bio gospodin. Sjedio je u jednopregu! Konj je letio! I sad leti bolje nego ikad! Izlazi iz kočije, a sluga se sav pogrbio pred njim. Oči su mu sklopljene, no on svejedno vidi tapete na zidu!
Kad se ustane, pokrivač mu je na podu, a plahte na kojima je ležao smotale su se kao kakvo debelo uže.
I ne diže se sad više iz naslonjača, služavka mu neprestano donosi crnu kavu.
Kad otvara prozor, vidi debele naslage snijega na krovovima, a dotle ga pokrivaju s debelim pokrivačem.
Martin neprestano hoće da se ubije pred njegovim očima. Nedavno se bacio s vrha dimnjaka na krov jednog tramvaja. I on sam potrčao je i mahnuo da zaustave kola. Na zaokretu izvirio je vozač iz tramvaja. Na ljestvama se popinju na tramvaj i skidaju ga. Martin onda ide dalje.
Ha! Ha! Koliko se svijeta mota tamo dolje pred njegovim očima! Do đavla! To je zaista ludnica! Kuda su to poletjeli?
Soba je bila puna svježeg jutarnjeg zraka. U kaminu gorjelo je na sve strane. Tada je puknuo strop i javio mu se Bog. Bog je bio vrlo kratak. Kazao je: "Ja sam s tobom posve zadovoljan." A onda je izišao. Tek dok ga je nestajalo, klimala mu se glava!
Jednog dana telefonirao je po Martina. Martin, čim je ušao, pao mu je oko vrata. - Što se od vas dogodilo?! - stao je vapiti. - Uzmite je!... Vi ste je i zaslužili! Što ste tako omršavjeli?! Obrijte se, ako boga znate! Što?! I morfij! Ne uzimljite to, ako vam je malo do mog srca, gospodine Karlo!
Kleči Martin do njegova naslonjača i sklapa ruke prema njemu.
- Zar ja da je uzmem? Ja, da joj se pred oči pokažem. Ja, ništica! A što sam drugo i zaslužio nego da ništica budem?! Ja hijena, što nedužne ljude mučim, s ovo malo đavolske pameti što je imam u glavi. Ako hoćete, sad ću je svu tu na ovaj ugao rastreskati. Sve, i glavu i pamet! Što? Zar plačete za Anom? Dobro joj je! U kočiji se vozi: I pametna je, hvala bogu, i ne poznaje me više na ulici. Pa zar samo vi da takvi budete? Ne mučite se! Ta umro je mili otac. Smilovao mu se Bog i olakšao mu dušu. U sveca se pretvorio! Sve si je lice izgrebao. Uzeo ga Bog k sebi! Tamo gdje nema nas ni naše pameti. A pred smrt se smijao kao anđeo kad su ga čuvari vukli za ušesa. I žalostio se potajno zbog njih. I govorio im je da ljube ljude, ali njega neka udare: I on sam, govorio je, neće mi oprostiti, ako to ne učine. Eto! A ja sam mu sin. Ni ja nisam drukčiji. I u meni kopka isti đavao, što je njega mučio. I ja se samo silim da budem dobar! Ali nisam! Nisam! Sav sam zao i crn u svojoj duši!
I još mnogo bezbroj nesuvislih stvari izbrbljao je Martin i samo odjednom ga je nestalo.
Žgalin se sjeća da se zagledao u svoju ruku, što ju je naslonio o rub naslonjača. Gledao je kako teku po njoj žućkaste i modre žile. I omršavjela mu ruka. Oduljila se. Kad je digao glavu i propitao se, kazala je služavka da je Martin posljednji put bio kod njega jučer u ovo isto doba.
"Tako!" pomislio je Žgalin i trgnuo se.
U posljednje dane uopće dan traje samo nekoliko minuta. K njemu ljudi dolaze i odmah odlaze. On često i ne zna kuda iziđu!
Vuku ga na stolici k otvorenom prozoru da udiše zimski zrak. Brada mu je već prilično narasla.
Večer je i on gleda kroz prozor. Niz ulicu. Crveni se nad krovovima. Kako je u posljednje doba izmršavio! Objesili su mu se rukavi na rukama. Kako se tresu ta dva prsta u kojima drži cigaretu. O - ho! Dakle, do toga je došlo!
Posve ravnodušno otvorio je ladicu. Čudnovato! Ništa mu ne pada na pamet. Konačno, čemu tu poezija?! Još jedan dim je otpuhnuo. Hvala Bogu da ništa kod toga ne misli! Revolver je prislonio na čelo. No... da! I odapeo je.

XIV.

Martin je konačno ipak otišao u gostionicu k Antonu. I pijan je bio, no posve uspravno naslonio se na kasu i zamolio je samo pola litre vina.
Ana je bila posve kratka!
- Ništa! - rekla je.
No on je bio pripravan na takav doček i kazao joj je:
- Pravo imaš. To si dobro učinila.
Osjećao je kao da mu se živci kidaju od boli i stida, ali ostao je posve miran i nastojao je dapače da govori što tiše, jer eto baš taj čas pristupila je konobarica, a bar ona ne treba da zna kako je nisko pao.
- Zbogom Ana! - kazao je, ispruživši ruku, a kad mu je ona dala ruku, on ju je grčevito stisnuo i prinesao je usnicama. I poljubio je. Premda se Ana branila svim silama.
Kad je izašao na ulicu, začuo je za sobom korake, i najednom stajala je kraj njega Ana.
- Nije mi žao da ti dadem - govorila je, i tad je vidio da su joj oči pune suza - ali što to činiš od sebe? Jedini si, pa eto kako... - i ni svršila nije, nego najednom se okrenula i otišla. I banknotu od sto kruna utisnula mu u ruku.
- Ana! - povikao je Martin. - Ana! - I potrčao za njom. No ona je već iščezla. Martin je zakoracao par koraka smjerom kuda je ona otišla, a tada se zaustavio.
- Ha! Ha! - nasmijao se. - Zar da i ja pokažem da imam stida?!
- I najednom mu se pričinilo da će jauknuti. Poletio je niz ulicu, kao da želi pobjeći sam pred sobom.
"Gdje da se smiri? Gdje da započne drugi život?! Tamo na kožnatom divanu u uredništvu, gdje obavlja korekture?! Gdje da traži zvijezde, kojih više nema?! Jao! Sve je sivo! Ništa više lijepa neće usnuti!"
Sad ide u javnu kuću. Dragoj svojoj! Siromašnim napudranim sestrama. Njega doduše ne vole, jer ih gleda odviše turobno. No danas će se i on smijati! I šešir će naheriti!
To one vole! To! I vina! I klavir kad započne!
Izvali se netko pijan kraj nje i pripovijeda o dobroti i ljubavi. Nije mu dosta njezina tijela, hoće da joj i suze vidi. Dobro bi trebalo takvoga išćuškati, sa svim njegovim pričama. O! Zar sunce ne sije i na njezino okance?! A kako žalosno priča uvijek kad k njoj dolazi. Gnusoba se skriva za svakim takvim milosrđem!
Martin zna da ga tamo sred pijanog društva, nesretna, propala i zablaćena čeka njegova žena, koja je, eto, tako duboko pala da pije ostatke iz čaša pijanih ljudi. I svatko od te gospode može zato da zaviri i da se takne gdje god mu se svidi. I zar ima gdje ljepše zabave, kad se zatvore sve kavane!? Ha! Ha! I sad treba s pravednim ogorčenjem gledati sve te ljude! O! I u pravednu zanosu svima razmrskati glave. No ipak! Zar i to nisu ljudi? Na podbuhlom licu onog čovjeka zaista ništa nema ovaj čas zbog čega bi ga se mogla zavoljeti. Pa i on je bio nekoć dijete. I tko je one male nevine obraziće izobličio u tako podlu masku?! Tko je taj? Gdje je?
Čudnovato! Već u prvoj javnoj kući pristupio mu je neki nepoznati čovjek. Kazao je Martinu da ga već odavna pozna, no Martin se nije mogao ničega sjetiti. Ušli su u posebnu sobu. Krevet od žute mjedi. I tamo na stijeni plešu u pozlaćenim okvirima gole djevojke među grmovima ruža.
Svjetiljka sa zaslonom od modre svile spušta se sa stropa.
Neznanac čupka bradicu i smješi se. Prijatno im je obojici. Već nekoliko boca ispili su. Neznanac pleše s djevojkom, ali sad su se već oboje umorili i sjeli su za stol.
Martin pije i nazdravlja im. Djevojka raskopčala je puceta na haljini i kuca se s obojicom. Sad sama pleše. Čašu drži u ruci smije mu se.
Raspoložili su se.
Martin pije neobično mnogo. Neznanac govori nekakve šale, i sad se neprestano smiju. I boca se prevalila.
Lica se gube kao u magli, samo oči kroz dim sijevaju.
Tada je iznenada neznanac nešto spomenuo i Martin se trgnuo. Stresao se i bilo mu je kao da se probudio. Djevojka je zakopčala haljinu i sve troje sjedili su za stolom.
- Da! Žgalin se ubio! - ponavlja neznanac.
- Žgalin?! - poviknuo je prestravljeno Martin. Oči su mu bile raskolačene.
- Pa, što se tomu čudite? I vama je ostavio četiri tisuće kruna. I u večernjim novinama pisalo je.
- Žgalin da se ubio? - hvata ga Martin za ruku i stišće mu je. Problijedio. Ni kapi krvi nije mu ostalo na licu. Žgalin da je umro! I tu to da čuje! Tu kraj pijanog nepoznatog čovjeka i ove bludnice. Eto, i zvuci klavira iz dvorane dopiru. Sve tone u kaljužu, a nad svim tim stravično lebdi smrt.
- Da! Da!... Da! - kima neznanac glavom i već mu je dosadno što ga Martin toliko ispituje. - Ubio... ubio!... Da!
Martin je odjednom stao piti čašu za čašom i najednom odletio u dvoranu. Isprva je teturao između parova što su plesali, a onda stao vikati:
- Eto... sudbina, kojoj se nitko ne može oteti! - ... stao je vikati. - Stanite... stanite...! Žgalin se ubio... Čovjeka... čovjeka je nestalo...
I Martin je odjednom stao rušiti oko sebe. Svijest mu iščezla.
Nastao skandal.
Eto! Sad ide i dva stražara ga vode. Što se zbilo? Dva zrcala je razbio i sad ga vode na redarstvo. Kada se to zbilo? Ne može ništa da se sjeti.
Ulica, kojom ga vode, tijesna je i mračna i male kućice posvuda su naokolo.
Koliko ljudi prevrće se tu na svojim ležajima! Nikoga nema da se na njih ražali. Sve je tiho, a gore nad oblacima mračna je pustoš. Nitko više tamo ne gleda.
Uveli su ga i stražar je zapisao sve što se dogodilo.
Opet je sada na ulici.
"Što je?" iscerio se odjednom. "Što sam se toliko raznježio? Što? Zar da se još i dalje uvjeravam o svojoj dobroti? Ha! Kako slatko je biti dobar! Kako lagodno je dobrom! No četiri tisuće kruna, to ipak uzdiže nad sve misterije ljubavi!"
Martin se naslonio na zid, ali glas u njemu nije prestajao. Vitlao je njegovom dušom.
Svanulo je.
Sad putuje u Beč!
Krišom dovukao se do kolodvora. Putem išao je oborene glave. Nekoliko puta izvadio je iz džepa četiri tisuće i prebrojio ih.
Željeznica zviždi! Nestaje domovine!
Dušu miluju nepoznati krajevi i strana lica.
Sam je u čitavom vagonu.

XV.

Jedne maglene večeri sreo ga je Sinn u nekoj uzanoj bečkoj ulici. Jedva ga je i prepoznao, tako se promijenio. Lice Martinovo preobraženo je, oči mu gore, a hod mu je uspravan. Iz kretnja nestalo je plahosti. Koracao je sigurno i samosvjesno. Zar je to doista Martin Semić stajao pred njim.
- Sinn! Zar si ti to? - Jednom rukom mu je čvrsto stiskao ruku, a drugom ga je zagrlio oko vrata.
Sinn ga je promatrao. Ne! To još ni sad nije bio muž. Ono prijašnje veliko, plaho dijete bilo je sad radosno, obuzeto poslom i krilato od nade.
Pod pazuhom nosio je veliku, crnu, kožnatu mapu, u kojoj su se nalazile razne knjige, brošure i njegovi vlastiti rukopisi. Ho! Martin sad samo radi i radi! Dani mu lete kao časovi. Kao da ih blagosilje nevidljiva ruka.
Otišli su u njegov stan.
Prilično velika soba u trećem katu. U jednom kutu polica puna knjiga. Na stolu knjige. Čak i na divanu rasklopljena nekakva velika knjiga. Svuda samo knjige i knjige.
Martin piše adrese u jednoj banci. Sjajno zaslužuje. Zapravo toliko, koliko mu dostaje za život. Crveni Beč vrlo je nevoljan i gladan.
- Vjeruj mi - govorio je Martin, sjedeći na divanu - osjećam se kao da ponovo živim. Kao da sam iznova došao na svijet: Kad se sjećam svoje prošlosti, čini mi se kao da sam ležao na dnu nekog smradnog ponora. Lutao sam kao bespokojna duša po paklu, nikad ne nalazeći mira. Sve više čeznući za suncem i novim životom, ja sam propadao sve dublje. Živeći ovdje sam između milijuna nepoznatih ljudi; čistim se od prošlosti. Svaki dan uskrsavam iz sebe sve čistiji i bjelji. Tamo dolje kod nas stiješnjeni smo svi jedan do drugoga. Jedan drugome gledamo u utrobu. U onom sitom i pustom životu padaju svi ideali.
Ovdje u ovoj samoći čini mi se kao da sam bliži Bogu. Nebo nada mnom čini mi se neizmjernijim, a prostor oko sebe osjećam beskrajnijim. Tamo je kod nas sve maleno. Tamo treba čudo da ljudi nešto osjete. Ne čudo duše čovječje, nego onakva čudesa da mrtvo tijelo uskrsne na život. Pa i to da učiniš, i onda bi te razapeli. Sito je kod nas sve, sito! Nitko nema što da stavi na kocku, i slabi plamičak duše tinja iz dana u dan. Sve čežnje ostaju nezadovoljene u onom sitnom životarenju, i ne mogavši da nađu ispunjenja u kakvoj velikoj ideji, nalaze ga u pijančevanju i razvratnim orgijama. Tko kod nas u beskrajnost produbljuje svoje misli, i strahovitu odgovornost osjeća za svaku riječ, što je kaže?! Svi su autoriteti propali. Nitko više nikomu ne vjeruje, i to je početak društvenog raspadanja. Zar može postojati narod koji nije pokušao dosegnuti Boga? Koja velika ideja vodi naše društvo? Kroz redove naših bankara, trgovaca, posjednika, poživinčalih u želji za stjecanjem sve većeg imetka; prolazi ponižen čovjek od srca i volje za radom: ismijan, podrta odijela, kao kakvo čudovište ili preostatak jedne vrsti čovjeka, što se već davno preživjelo. Duh kod nas mora početi da sumnja nije li možda posve nepotreban? No bez vjere za višim ničeg nema. Sve drugo je grozna laž, kojom se truju oni najmanji, što ih nestaje u svagdašnjost. Zar više nema Boga u suncu, što se svakog jutra diže nad naše krovove? Što posvećuje ovaj život?
Martin bio je sav u zanosu. Koliko sunca svijetlilo je u njegovim očima. Martin! To samotno sunce!
No najednom se Martin uznemirio. Leti iz kuta u kut. I nigdje ni na časak da se smiri.
- Što si došao? Što si me trgnuo iz mog spokojstva? Nekoć sam mislio da ja mogu nešto da započnem, ali danas vidim da ne mogu. Svršeno je! Eto, pred očima mi se sve survava u ponor!
Sinn ga miri. Zaustavlja ga u hodu. No on svejedno šeće i plače.
- Što ti je Martine? - govori Sinn, i već se ljuti. - Što si tako podjetinjio?
- Nije! Nije! - govori u groznici Martin. - Evo sve ću suze otrti. Ali sa mnom je svršeno. I znam da se više nikad neću tamo vratiti. Zašto smo se susreli? Ja sam htio da se pred svima sakrijem. Ta, zar ne vidiš da se ne oporavljam? I ne mogu, ne mogu da se oporavim. Zar ću ikad Evu zaboraviti? Čujem, udala se za onog starkelju. Eto, tako je svršila. O biseri moji! Kuda to gasnu? Eno kako je Žgalin svršio! Tko će me shvatiti tamo kod nas, kad bih imao što da kažem. Svi smo otrovani. Nečista krv! Kuda ćemo? Kuda to idemo? Pokopali smo sve lijepo što smo imali. Na što nam naše njive, naše livade, kad dušu ubismo!
Uhvatio je Sinna ispod ruke, i sad su izišli.
- Hajdemo! - kaže. - Hajdemo da na sve zaboravimo!
Sinn se ozlovoljio, ali pošao je.
- Ne ljuti se! Oprosti mi! Ne mogu da izdržim! - uzvikao se Martin. - I ja nikamo ni ne izlazim, ali danas kad sam tebe našao, hoću da odemo nekamo!
- Ti si nepopravljiv! - govori Sinn i drži se sve ozbiljnije i ozbiljnije. Zao mu je Martina. Sve ga nešto stišće i zebe oko srca.
- Ah, Martine! Nikad iz tebe ništa! A bar bi ti mogao da nam nešto dadeš.
- Ostavi, ostavi to - govori Martin, sjedeći u jednom kutu tramvaja. - Ja znam da su me već svi zaboraviti. I dobro je ako je tako. Pa ipak, popit ćemo potajno jednu nazdravicu onom našem kutiću!
- K vragu! - mrmlja Sinn kroz zube.
- Sinne dragi! - Taj ludi Martin malo da ga nije zagrlio nasred tramvaja. A nije još ni pio. No što da čini? Sinn se pokorio. Slegnuo je s ramenima.
Dakako! Vodi ga u jednu restauraciju. Sinn sjedi i bubnja prstima po stolu.
- Ne bubnjaj! - moli ga Martin. - Ta otkad se nismo vidjeli?
- Do đavola! - promrsio je Sinn.
Martin pije čašu za čašom. Sve nadušak. Sinn osjeća potrebu da se digne. Tajno plače u duši i ostaje.
Već je kasno. Kavana se zatvara. Sinn se već opio. Mrk je i psuje ga...
- Psuj me! - govori Martin. - Samo budi tu uza me! Sad čini mi se lete mi dušom još jednom sve uspomene. Ne osjećam baš tako kao da se ni one neće nikad više povratiti. Kao da i njih nestaje zauvijek u vječnosti.
Sad bi Sinn najradije dignuo šaku i udario ga.
- Eto, onda pijmo! - viče Sinn. - Pijmo! Ubijmo je obojica. Do đavla onda i ja.
Izišli su, i tu u nekoj zakutnoj ulici kleči Martin pred njim i moli ga da i on možda ne počne ovako živjeti. Sam bi ga onda Martin ubio. O! Pred Sinnom je život. Kakav krasan život!
Sinn je slegnuo ramenima. Što da učini?! Još jednom moli ga i zaklinje da odu kući, ali tamo negdje svijetli još u jednoj restauraciji, i Martin svakako mora da tamo ode.
Sinn je pošao za njim. Pokorio se.
- Dvije boce! - naručuje Martin, kako su ušli.
- Jednu! - viče Sinn. - Dosta je! - On ionako neće više piti.
Martin će ih sam popiti. Dobro! Neka pije!
Pali su baš usred plesa na nekakvu radničku zabavu. Dvorana je iskićena zelenilom. Na sve strane prskaju boce.
I tad najednom - Sinn se više ni ne sjeća kako se to dogodilo - nastala je strka. Svi ljudi izmiješali su se nasred dvorane u klupko. Između njih je nekakav trbušasti čovjek. I sa svih strana udaraju ga šakama po glavi. Već je okrvavljen i tetura.
Sinn se sjeća da je Martin uhvatio za ruku i nije ga puštao od sebe. No najednom se Martin oslobodio i osvanuo je posred hrpe.
- Martine! - viče Sinn, no on ga više ni ne čuje.
Kako je došlo do te tučnjave, to još ni sad ne zna, tek sjeća se da je neki tvorničar pijan zabludio, i tu su ga prepoznali neki pijani radnici s kojima se nedavno sukobio. Sav je već okrvavljen, i udarci padaju po njemu sa svih strana.
Odjednom je Martin stao pred njega i poviknuo hrvatski:
- Mir!
To je djelovalo. Radnici su se zbunili.
- Braćo! - viče im Martin vrlo pogrešno na njemačkom jeziku, rukom uzdignutom uvis. - Prijatelji! Ne tucite ga! Nije on kriv! Kase su ga ubile! Vertajmerovice su mu srce zdrobile! Bludnice su mu dušu uništile! Što hoćete od njega? On je nesretniji od vas, jer duše nema. Prisižete na čovječanstvo, a čovjeka hoćete da ubijete. Natrag! Zar jedno zvjerstvo hoćete da zamijeniti drugim?! - Sinn se više ni ne sjeća, no tako po prilici govorio je Martin.
I tada još samo trenutak i Martin je ležao na podu okrvavljen.
- Ubijte psa!
- To je uhoda! Zatucite ga! - Odjekivalo je.
A Martin dokle god nije izgubio svijest mirio ih je.
O, bio je to strahovit prizor!
Nesretni onaj čovjek što su ga izbili, izgubio se. Sinn bježi za njim u predsoblje, i kad ga je dostigao, pita ga za stan. Onaj sav blijed, daje mu posjetnicu. Ruke mu dršću. Bježi. Nestaje ga u noći.
A tamo na podu leži Martin. Sinn je kleknuo do njega. Diže mu vjeđe. - Martine! - viče. Trese ga. No on ga ne čuje.
Sinn zajauknu. Diže ga, i netko mu pomaže. Umire mu na rukama. Čovjek! Čovjek mu izdiše na rukama.

XVI.

Sviće.
Smrznut, sunčan zimski dan. Sinn je obukao kabanicu i ide u stan tvorničaru. Martin bez svijesti leži u bolnici. Stavili su ga u sobu trećeg razreda. Kad se Sinn propitao kod liječnika, slegnuo je on ramenima. Došli su od redarstva i zapisali njegovo ime.
Već više od sata čeka u tvorničarevu predsoblju. Stranke ulaze i izlaze. Napokon je i na njega došao red. Isprva ga tvorničar nije ni prepoznao, tek tada se sjetio, kada mu je Sinn spomenuo sinoćnji slučaj.
- Onaj što se sinoć zauzeo za Vas, leži i umire. Pomoći bi mu trebalo. Ja bih sam to učinio, ali nemam novaca.
- Dobro - namrštio se tvorničar - no danas mi je nemoguće. Dođite, tako, za tri dana.
- Odmah! Odmah mu treba pomoći! - zaklinje Sinn. - Za tri dana bit će prekasno!
- Oprostite! Danas mi je nemoguće. Vidite, koliko me stranaka čeka! - i prije nego se Sinn snašao, ušao je mimo njega u tvorničarevu sobu jedan čovjek i vrata su se za obojicom zatvorila.
Sinn ide niz stepenice oborene glave, i čini mu se da gazi preko žeravice. Sve se vrti oko njega! Kočije lete prema njemu, konji dižu kopita, tuku ga po čelu, obaraju ga u prašinu, i kočija leti preko njega. O! Kako se sam osjeća!
Leti hodnicima, uzdiže se stepenicama, što odišu ljekarijama. Tamo na stijeni u drugom katu visi propelo. Sjeća ga se od sinoć. Kad su tuđe nosili napol mrtvog Martina.
Sa dna hodnika dolazi mu u susret bolničarka. Izišla je iz Martinove sobe.
- Žurite se! - maše mu rukom. - Vaš prijatelj umire! Brzo idite! I liječnik je još kod njega.
Ulazi. Mnogo kreveta. A tamo, posve u kutu, leži Martin. Jedna bolničarka stoji kraj njega i svijeća joj gori u ruci. Liječnik ga drži za bilo. Mršava Martinova ruka visi u zraku.
Oči su mu napola rasklopljene. Sinn stoji na podnožju kreveta i upire svoj pogled u njega, ali Martin ga više ne prepoznaje. No na časove čini mu se da gleda baš u njega.
Martinu se pomiču usnice. Govori:
- Ne! Kuda me to vodite? Tu je mrak! Nestat će me tu... propast ću!... Pustite me! Ja još mnogo moram učiniti! Ne! Ja ne idem! Zar ste zvijeri?... Kuda me vučete? Molim vas!... Evo... klečim pred vama! Ne vucite me u onaj mrak... Stanite!... Pomolimo se! Milost... Ne udarajte me tako jako!
Martinovo lice preobražava se. Liječnik je ispustio njegovu ruku. Bolničarka stišće mu vjeđe.
Tišina je. Svijeća nepomično gori.
Sinn je kleknuo pri dnu kreveta.

Kraj

                    - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -